S nekoliko bih se rečenica želio osvrnuti na članak gospođe Martine Mlinarević – Sopta na internetskom portalu Indeks, dana 2. veljače 2010. pod nazivom “Ničiji Hrvati u ničijoj zemlji“. Kao prvo, želim skrenuti pozornost na izrazitu neprofesionalnost i nedostatak osnovne razine kulture gospođe Mlinarević – Sopta s obzirom da se služi rječnikom koji je apsolutno neprikladan za bilo kakav oblik javnog djelovanja. Nedopustivo je da se ovakav tekst prepun mržnje netko uopće usudi objaviti, jer ruši sve kriterije profesionalnoga novinarstva.(M.Kovač)

U nastojanju da pronađem ključ po kojem bi sam, ali i oni koji su u dilemi, lakše odlučili kome ćemo dati svoj glas u drugom krugu predsjedničkih izbora, došlo mi je pitanje o tome tko će od kandidata, kako i što misliti, osjećati i vjerovati dok bude prisezao na Ustav Republike Hrvatske govoreći: „Tako mi pomogao Bog“. Znajući njihova opredjeljenja, bio sam sklon vjerovati, što sam u jednom polu pamfletičnom tekstu i napisao,: „…može se predmnijevati da kada gospodin Milan Bandić bude prisezao na Ustav govorit će: „Tako mi pomogao Bog“ on će vjerovati i željeti da mu On i pomogne, a već i to puno znači, iako je za očekivati da će štošta učiniti i po svome. No bude li to učinio gospodin Ivo Josipović to će biti prazna fraza bez sadržaja iz koje će odzvanjati Bog to sam ja, moj razum, moje znanje, moja volja i moja moć, a ako postanem hrvatski predsjednik ja ću biti vaš bog, a to je, vjerujem, posljednje što hrvatskim ljudima treba i što bi željeli.“ Na taj sam način bio sklon vjerovati i tražiti dovoljno dobar argument za odluku o opredjeljenju i bio sam prilično miran i zadovoljan zbog toga, misleći kako sam prilično jednostavno riješio dilemu mnogih, pa i svoju.(S.Palić)

U stranci koja se s ponosom naziva i hrvatskom i narodnom kazali su kako je sasvim u redu da predsjednik Čačić odvoji toliko vremena koliko mu treba, jer je «riječ o teškoj situaciji!?» Dodali su kako je Čačić morao prebroditi šok, zbog čega se u početku samo-izolirao te je komunicirao samo sa svojim najbližima; jadnik. U stranci vlada uvjerenje kako Čačić bez politike ne može jer ga njegove aktivnosti kao predsjednika stranke čekaju, zbog čega se pojavio čak i na ručku Kastavske koalicije i kod premijerke Kosor na važnim razgovorima o ustavnim promjenama. Dakle, bila bi neprocjenjiva šteta za hrvatsku političku scenu ako bi Čačić abdicirao s mjesta predsjednika HNS-a jer bi time zanemario vlastite političke aktivnosti. Inače, sve što taj vrli političar radi to je svakako u interesu sveopćeg boljitka ove države! E, a sad nešto zanimljivo: Iz svega navedenoga je sasvim jasno kako će unatoč krivnji za tešku prometnu nesreću, u kojoj je dvoje ljudi izgubilo život njegovom prebrzom i nepropisnom vožnjom, Čačić nastaviti svojim predanim radom u politici, ali, kažu u stranci, sve ovisi o suđenju u Mađarskoj kao i o konačnoj presudi.(D.Kalafatić)

Čudna je ovo zemlja i isto tako čudan narod. Živimo u zemlji poremećenih vrijednosti. Kada u nečijoj kući vide hrvatsku zastavu, a nije u pitanje vjenčanje, utakmica, ili nešto tako opće prihvaćeno, obilježe ga kao desničara ili ustašu. Kada vas pitaju za najsretnije i najvažnije dane u vašem životu, a vi uz one intimne, obiteljske ubacite i Oluju, možete vidjeti kako im se oči skupljaju, a zjenice im postaju male, sitne i uplašene. To što u zemljama tkz. zapadne demokracije vise nacionalne zastave na svakom koraku, to je prirodno. To što u svakom američkom filmu, nebitno kojeg žanra ili koje kategorije, uvijek se u kadu nekako nađe i američka zastave, to je dokaz domoljublja. Moraš se zapitati u kom trenutku je hrvatska zastava postala znak nacionalizma.(jadra,ddrrh.com)

Kako saznaje Horvatska.com, MORH je demantiralo tvrdnje iznesene prošlog tjedna u središnjem Dnevniku HTV-a, "kako su zbog nedostatka novčanih sredstava, sve gardijske brigade i operativne postrojbe Oružanih snaga poslane kući, te da je zbog toga ugrožena obrambena sposobnost zemlje" ističući da su te tvrdnje proizvoljne, zlonamjerne i lažne. Ministarstvo obrane oštro demantira takve navode, koji su, navode, proizvoljno protumačeni od strane autora priloga, i do kojih je očito došlo zbog ne uvažavanja osnovnih činjenica vezanih za zakonitosti rada složenog sustava kakav su Oružane snage Republike Hrvatske.

Krajem protekle 2009. godine u Zagrebu je otvoren novi centar za napredno poslovno obrazovanje. Iako djeluje u okviru ustanove s dugogodišnjim iskustvom u obrazovanju specijaliziranih kadrova, ovaj novi program podigao je razinu poslovnog obrazovanja do međunarodnih standarda. Riječ je o programu 'Remetinec Business Academy'. Program obrazovanja u ovoj akademiji može trajati i desetak godina, ovisno o kolegijima koje kandidat odabere. Plan i program školovanja uključuje predmete kao što su: "Fiktivne fakture i off-shore računi", "Kako kupiti sebi dionice poduzeća novcem istog tog poduzeća", "Kako usluge plaćati do pet puta više, i kome", "Zapošljavanje političkih podobnika", "Davanje rizičnih kredita obitelji i prijateljima", "Davanje petama malo vitra".(unbeliever.bloger.hr)

Iz Glasa Koncila prenosimo urednički komentar Ivana Miklenića u kojem piše kako je jedini mogući način pobune protiv onih struja koje kontroliraju sve segmente hrvatskoga društva, isključivo stvarnim demokratskim, etičnim i transparentnim postupanjem ljudi i političkih stranka koji su čisti, koje nije moguće ucijeniti niti potkupiti. "Najnovija zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni - kao i ona, još važnija i još stvarnija iza javne scene koja se mogu, zapravo i moraju, označiti kao tapkanje u mjestu dok bi trebalo iskoračiti - nameću sve više opravdane zabrinutosti, tjeskobe te zahtijevaju odlučnu promjenu. Predstavnik opozicijskog SDP-a izjavio je u Hrvatskom saboru da »korupcija godišnje u Hrvatskoj odnese oko 12,5 milijarda kuna, a većina toga novca ukrade se upravo kroz javnu nabavu«, a predstavnici vladajućih na to su odgovorili da se nikako ne može znati o kolikoj je svoti riječ. Opozicija s pravom katkad pretjeruje, no ako se npr. uzme da je riječ o krađi samo polovine od navedene svote, i onda se mora konstatirati da je riječ o pravoj katastrofi za Hrvatsku. Naime, ako je takva krađa potrajala samo pet godina, onda je Hrvatska u samo pet godina opljačkana za oko 30 milijarda kuna, a samo za te novce moglo se riješiti nekoliko bitnih infrastrukturnih problema, npr. osiguravanje proizvodnje ekološke električne energije za više od sljedećih 30 godina, ili nešto slično."

Postulatura bl. Alojzija Stepinca je o 50. obljetnici njegove smrti objavila knjigu "Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi". Trilogija sa 692 dokumenta nadbiskupa Stepinca iz razdoblja od 1933. do 1998. godine i svjedočanstvima o njegovu spašavanju ugroženih ljudi, žrtava represivnih režima, gladi, rata i vremenskih nepogoda bit će predstavljena u ponedjeljak, 8. veljače u 19.30 sati u dvorani "Vijenac" Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Kaptol 29a u Zagrebu.

Poštovani, svesrdno zahvaljujem na potpori apelu zastupnicima Hrvatskoga sabora protiv brisanja odredbe članka 141. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, koju sam putem maila dobio od Vaše cijenjene organizacije, te Vas također pozivam da svojim podružnicama, kao i svim članovima te drugim hrvatskim organizacijama, prenesete poruku o nužnosti potpisivanja apela. Razlog zbog kojega sam, kao hrvatski branitelj, intelektualac i domoljub koji svoju domovinu i svoj hrvatski narod voli iznad svega na svijetu, pokrenuo potpisivanje ovoga apela leži u poraznim (po hrvatski narod) političkim prilikama u Domovini. Poštovani i dragi sunarodnjaci, danas, petnaest godina od završetka velikoga i slavnoga pobjedničkog obrambenog rata, svi koji volimo svoju Domovinu i (kao što to kažu stihovi najljepše himne na svijetu) ljubimo svoj narod, s nevjericom promatramo kako se dan za danom, mjesec za mjesecom (i tako unatrag desetak godina) postepeno urušavaju gotovo sve temeljne državotvorne i domoljubne vrijednosti koje je hrvatski narod vlastitom krvlju, nakon stoljeća neslobode stekao u pobjedničkom Domovinskom ratu.(T.Stockinger)

S internetskih stranica Portala Dragovoljaca Domovinskog rata prenosimo članak o realnim brojkama u kojima su izraženi ljudski i materijalni gubici tijekom Domovinskog rata, a koji svakako nisu u odgovarajućoj korelaciji s ignorantskim odnosom većine medija, ali i određenog dijela političkih struktura spram hrvatske borbe za nezavisnost. "Prema podacima iz 1999., u Domovinskom ratu samo na hrvatskoj strani poginulo je 13 233, a kao »nestalih« registrirano je još 1 149 osoba. Ranjene su 33 043 osobe, a od toga broja 9 816 bilo je civila. Gubitci na srpskoj strani zasad nisu poznati. Oštećeno je i uništeno 183 526 stambenih zgrada. Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima."

Sam naziv Zakona o golfu otkriva nam zapravo neekološki karakter neke države, te bi takav izričito trebao nositi naziv Zakon o gospodarenju krajobrazem. Ako imamo u vidu važnost sporta za civilizaciju, pošteno i razumno bi bilo da onda postoje i drugi zakoni koji se tiču ostalih sportova koji bi bili pojedinačno (ili skupno) detaljno obrađeni (u jednom povećem zakonu). Nevjerojatna je činjenica da se Zakon o golfu kvalificira kao "nacionalni interes" jer nacije u većoj mjeri ne čine bogati pojedinci stranih nacija, već se onda radi od interesima multinacionalnih kompanija, a to je nešto drugo i nimalo ne obvezuje RH za razliku od nužnog očuvanja krajobraza koje je obveza po Ustavu RH i ostalim zakonima. To znači da je Zakon o golfu svojim postojanjem kontradiktoran u samom naslovu jer ne zaštićuje golf kao sport, već dugoročno uništava krajobraz.(Đ.Bašić)

Hrvatsko kulturno vijeće organizira tribinu «Pokušaji rehabilitacije četništva u Hrvatskoj», koja će se održati u Zagrebu, u ponedjeljak, 8. veljače 2010., u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova, Hrvatske bratske zajednice 4, s početkom u 19,00 sati. Sudionici na tribini: Ante Beljo - ravnatelj Hrvatskoga informativnog centra, dr. sc. Zdravko Dizdar, Jadranka Matašin - Udruga prognanih iz Boričevca i Igor Ivašković - Udruga prognanih iz Priboja.

S osmog stručno-znanstvenog skupa Haški sud – “Zajednički zločinački pothvat “ – što je to? održanog u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća 4. prosinca 2009. godine u hotelu „ The Westin“ u Zagrebu donosimo izlaganje mr. Luje Medvidovića. Izdvajamo: “Ne slažem se s onima koji govore da je ovo posljednji tematski susret ovog foruma Hrvatskog kulturnog vijeća. Prije bih rekao da je sve učinjeno i postignuto samo blagi dokaz našega postojanja, pokazatelj naše sposobnosti i dobar putokaz našega rada. Naime, osjećam kako se na našem putu do vjekovite i sretne Hrvatske, koja je do sada prešla preko mnogih balvana i rupčaga, kojih nije pošteđen nijedan put ma kako utrt bio, nadvija opasna prijetnja: imati pa nemati. Bojim se takve prijetnje koja dolazi, kao mnogo puta do sada, više iznutra, iz Hrvatske nego iz našega okruženja. Problem su stvorili razni nemoralni brzoteče bez vjere i mjere, a za izlaz nam treba pamet vjerodostojnih dugoprugaša koji sanjaju tisućugodišnji san.”

Povijest je učiteljica života. Tu izreku možemo svaki dan čuti na HKR-u, kao i neki dan još jednu lijepu «Dok imamo sjećanja – imamo prošlost, kad imamo nadu – imamo budućnost i dok imamo prijatelja – imamo sadašnjost». A je li baš tako u stvarnom životu? Oni koji nam kroje sadašnjost i budućnost zanemaruju prošlost, lažu o njoj i svim snagama ju žele prikazati prema svojim interesima ili svojih nalogodavaca. Kao da se nalazimo u začaranom krugu pod utjecajem svih medija. Često se radi o ispoljavanju prave mržnje prema svemu što ima hrvatski predznak. Ističu se negativni događaji, čak i laži, a pozitivni se zanemaruju. Kod Hrvata treba što jače uništavati ponos.(M.Ivanišević)

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao, kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to bi njegov gazda jedva dočekao, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene - ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde.(nn)

S internetskih stranica pollitika.com prenosimo komentar koji nudi zanimljivu perspektivu raščlambe aktualnih odnosa dviju najvećih hrvatskih stranaka HDZ-a i SDP-a, promatrano ponajprije kroz prizmu uspješnosti njihova stranačkog vodstva.  Autor komentara ne skriva svoju naklonjenost SDP-u, pa način na koji procjenjuje trenutne političke odnose biva tim zanimljiviji, pogotovo što je kritika usmjerena upravo na SDP.  Reklo bi se kako je HDZ postao bolji SDP od SDP-a. "Na ovakvu ofenzivu Jadranke Kosor, Zoran Milanović još ne nalazi odgovora. On je doduše nakanio jednakim sredstvima ojačati vlastiti položaj u stranci, ali niti to nije uspio do kraja. Javnost je prozrela naznake čistki u SDP-ovim redovima, prije svega zbog diletantizma Milanovićevih najgorljivijih pristaša, i pažnju umjesto na katastrofalnu gospodarsku situaciju usmjerila na borbu za fotelju predsjednika zagrebačke gradske organizacije SDP-a i najnovije, navodni pokušaj organiziranja frakcije unutar SDP-a. Jadranka Kosor i njezini do grla umočeni ministri nisu mogli poželjeti ljepši poklon."

Donosimo kratku najavu novoga broja Hrvatskoga slova od 5. veljače 2010.

U petak, 4. prosinca 2009. godine održan je u zagrebačkom hotelu «Westin» osmi stručno-znanstveni skup pod naslovom « Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat –Što je to?» , u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća. Donosimo izlaganje dr. iur. Milana Vukovića iz kojeg izdvajamo: "Neutemeljenost te optužnice Haaškog tužiteljstva razvidna je u činjenici da su generali Hrvatske vojske vodili bitku za oslobođenje okupiranih hrvatskih prostora i njihovo vraćanje u državni i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, dakle hrvatski generali i hrvatska politika nisu bili u posjedu tih hrvatskih prostora da bi mogli "protjerati srpsko pučanstvo" Prema tome, kako se može optužiti hrvatski politički i vojni vrh za udruženi zločinački pothvat i protjerivanje stanovništva ako je Hrvatska vodila legitimnu vojnu operaciju unutar svojih međunarodno priznatih granica i ratovala u skladu s vojnim pravilima i, konačno, ako su okupatorske snage i stanovništvo pobunjenih Srba to područje, prema naredbi svoje upravne i vojne komande od 4. kolovoza 1995. godine, napustili prije dodira s hrvatskim vojnim snagama?"

Na Portalu Jutarnjeg lista od 3. veljače postavljen je članak s tužnom ispovijesti gospođe Ruth Dajč rođene Perl, Zagrepčanke, koja je izravnom pomoći tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca preživjela strahote Drugog svjetskog rata. Njeno je svjedočanstvo jedno od mnogih koje je u svojoj knjizi o hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu zabilježio u knjizi Juraj Batelja. Zanimljivo je pročitati dijelove svjedočanstva objavljene u Jutarnjem listu (Ruth Dajč: Stepinac me spasio od ustaškog zatvora), budući da se iz njega, kao i iz opreme članka u Jutarnjem listu može dosta toga naučiti o NDH, “narodnoj antifašističkoj” vlasti i samom Jutarnjem listu.

Sastanak u Zagrebu s predstavnicima udruga Hrvata potjeranih početkom II. svjetskog rata iz Boričevca, Priboja, Udbine, Gvozdanskog, Zrina i Španovice prema kojima se od proglašenja hrvatske samostalnosti pa do danas nije ništa poduzelo u svrhu otklanjanja posljedica tih zločina. Tijekom 45 godina jugokomunističke strahovlade nisu smjeli niti posjetiti mjesta iz kojih su protjerani, niti reći što im je učinjeno, a kad ih se pitalo od kuda su trebalo je to reći u pol glasa. Bilo je to sredinom 1941. kada su četnici pod zajedničkom komandom: oni monarhističkog opredjeljenja i oni jugokomunističkog, zajednički i revno izvršavali planove Draže Mihajlovića i Stevana Moljevića o čistoj velikoj Srbiji koja treba graničiti s Italijom i Slovenijom. Nije u toj pobuni bilo nikakva antifašizma, nego je to bio čisti genocid nad Hrvatima.(A.Beljo)

S internetskih stranica www.pobijeni.info prenosimo prilog o obilježavanju 65. obljetnice pogubljenja hercegovačkih franjevaca stradalih od komunističkih zločinaca. "Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu ostala je bez 66 svojih članova ili bez jedne trećine. Pobili su ih komunisti, prvoga 1942., drugoga krajem 1944., a sve ostale od siječnja do srpnja 1945. Spomenimo i to da su drugu trećinu Provincije rastjerali po bijelom svijetu, a treća je ostala u domovini i između ostaloga »nagrađena« dugim tamničkim godinama. Spomen na nevinu žrtvu svojih članova Hercegovačka franjevačka provincija obilježava svake godine 7. veljače na Širokom Brijegu. Toga dana komunisti su u širokobriješkom samostanu uhitili, ubili metkom u zatiljak i spalili u ratnom skloništu 12 franjevaca. Sutradan su uhitili drugu skupinu od 9 franjevaca i odveli ih nekamo prema Splitu."

Još uvijek mi je u sjećanju jedan članak iz dnevnog slobodnog dalmatinskog novinskog lista koji je bio posvećen crvenoj živi pa se, ako se ne varam, tamo spominjalo da jedna (ili više) smjesa veličine teniske lopte može uništiti jedan 5-milijunski grad. Čini mi se da se u kontekst stavljao grad Moskva. Michael Baigent, Drevni tragovi, Tajne drevne povijesti i pretpovijesti, Stari grad, Zagreb, 2005, str. 187, 195-199, donosi zanimljive podatke o toj materiji. Najbolji način izraza "mistične istine" (po Pitagori) bila je uporaba simbolike. Takvi bi simboli ostali tajni usprkos (njihove) objave, a samo neki bi ih rabili uz pravilno razumijeće, što je bio smisao i alkemije. Čuveni Boyleov zakon (zapravo Boyle-Mariotteov zakon) dobio je ime po znanstveniku Robertu Boyleu, a on je pak pisao pogrdno o alkemičarima, ali ga je alkemija svejedno zaintrigirala. Ostavio je na stotinama stranica šifrirane zapise (kombinacija latinskog, grčkog i židovskog alfabeta) koji su izišli na vidjelo 1992. Ali zašto i za koga?(Đ.Bašić)

Danas, kada šutljiva domoljubna većina građana Republike Hrvatske s nevjericom promatra kako se dan za danom, mjesec za mjesecom (i tako unatrag desetak godina) postepeno urušavaju gotovo sve temeljne državotvorne i domoljubne vrijednosti koje je hrvatski narod vlastitom krvlju, nakon stoljeća neslobode, stekao u pobjedničkom obrambenom ratu, i to (kojeg li apsurda, nezabilježenog u povijesti!) najvećma djelovanjem njegovih vlastitih vladajućih elita, ustavna odredba članka 141. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske svojom ustavnom snagom i autoritetom, svojim pravnim, političkim i simboličkim značenjem, predstavlja jedan od posljednjih bastiona političko-pravnog obrambenog mehanizma hrvatskoga naroda. Brisanjem navedene odredbe, žrtve hrvatskoga Domovinskog rata definitivno bi postale uzaludne. Iz navedenog razloga, podnosi se slijedeći Apel zastupnicima Hrvatskoga sabora protiv brisanja odredbe članka 141. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske. Svi oni koji spomenuti apel (čiji tekst donosimo u nastavku) žele podržati, neka pošalju svoje podatke – ime i prezime, zanimanje i eventualnu znanstvenu titulu na adresu organizatora apela Tomislava Stockingera: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript .

S osmog stručno-znanstvenog skupa Haški sud – “Zajednički zločinački pothvat “ – što je to? održanog u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća 4. prosinca 2009. u hotelu „The Westin“ u Zagrebu donosimo izlaganje novinara i publicista Marka Barišića. Izdvajamo: "Sjedinjene Države su koristeći svoj neprijeporni politički utjecaj promijenile situaciju i Hrvatskoj dale zeleno svjetlo glede nastavka integracijskog procesa. Britanska je kritičnost odudarala od rasprave ostalih članica Vijeća koje su pozdravile hrvatski napredak na planu istrage nestalih topničkih dnevnika iz Oluje, o kojem ih je izvijestio haški tužitelj Serge Brammertz. »Još mi je 1994. u New Yorku lord David Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske - da Srbima u BiH damo izlaz na more, koridor od 20 kilometara ispod Županje te da Baranja pripadne SRJ, a istočna Slavonija da bude kondominij. Holbrooke je bio protiv promjene granica«, prisjetio se Granić razgovora s britanskim diplomatom."

Kažu mi neki da sam pretjerao u količini srdžbe dan ili dva prije nego što je visoko tijelo EU odbacilo amandmane dviju parlamentarka o «zajedničkom jeziku» za Hrvatsku, Srbiju, BiH i Crnu Goru. Ja sam se eto, vele, bez razloga dignuo na zadnje noge. Je li doista tako? Je li priča završena odbacivanjem amandmana ili je samo odgođena za neko povoljnije vrijeme? Hoće li taj zahtjev biti ipak postavljen kao posljednja ucjena, nakon što sve druge ucjene budu iscrpljene? Da. A povoljnije vrijeme bit će kada ubrzana Srbija dostigne usporenu Hrvatsku, te kada se i ostale «zapadnobalkanske zemlje» nađu zajednički na ulazu u europski raj. Nije li to sjajan trenutak za zajednički jezik?(H.Hitrec)

Udruga Glas roditelja za djecu – GROZD pokrenula je 2008.g., u sklopu međunarodne akcije povodom 60. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima, građansku inicijativu „Potpisujem Deklaraciju“ u kojoj je 202.409 hrvatskih građana svojim potpisom podržalo nastojanja za stvaranje što boljeg položaja obitelji, roditeljstva i ljudskih prava svih osoba kroz „Međunarodni poziv na zaštitu prava i dostojanstva ljudske osobe i obitelji“. Tu su inicijativu podržale brojne udruge i sve veće vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Ujedinjeni narodi su prošlu, 2009. godinu proglasili godinom učenja o ljudskim pravima. Na kraju te godine, u prosincu 2009., koordinatori akcije iz različitih europskih država predali su skupljene potpise u Europskom Parlamentu, a u sklopu tog događanja imali smo prijam i kod predsjednika Europskog Parlamenta, g. Jerzya Buzeka.(L.Ilčić)

Izdvajamo dva videozapisa s Interneta za koje vjerujemo da će biti zanimljivi našim čitateljima. Prvi je snimka emisije Otvoreno u kojoj je gostovao izbornih Hrvatske rukometne reprezentacije Lino Červar. Ovo gostovanje je bilo posebno zanimljivo jer je u njemu Červar vrlo otvoreno progovorio o stanju u hrvatskim medijima i činjenici da danas novinski članci u Hrvatskoj imaju sve manje veze sa stvarnošću, pa čak i u slučaju kada je športsko novinarstvo u pitanju. Drugi videozapis je snimka emisije Presing Radio-televizije Republike Srpske u kojoj je između ostalih gostovao prof. dr. Miroslav Tuđman. Emisija je pokazala kako se izborom relevantnih gostiju o ozbiljnim temama može ozbiljno razgovarati bez stalno istih floskula i parola - za razliku od hrvatskih televizijskih postaja koje kao da se natječu u tome kako svojim gledateljima što brže i učinkovitije isprati mozak. Zapravo fascinira kako je nekakva lokalna srpska televizija u stanju svojem gledateljstvu ponuditi u sat vremena bolji informativni i politički program od moćnog HRT-a kojem ne nedostaje ni novaca niti novinara.(mm)

HKZ i Hrvatsko slovo pozivaju Vas na predstavljanje knjige „Brod budala“, novinara i publicista, kolumnista Hrvatskog slova i Hrvatskog lista Damira Pešorde. Predstavljanje će se održati u četvrtak, 4. veljače 2010. Godine u 19,00 sati u prostorijama HKZ-a i Hrvatskog slova, Hrvatske bratske zajednice 4b u Zagrebu. Knjigu će predstaviti: Benjamin Tolić, Mate Kovačević i Tomislav Držić.

S osmog stručno-znanstvenog skupa Haaški sud - " Zajednički zločinački pothvat" - što je to? održanog u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća  4. prosinca 2009. godine u hotelu "The Westin" u Zagrebu  donosimo izlaganje sutkinje Visokog prekršajnog suda RH Sanje Gospočić. Izdvajamo: "Davanjem prisege prilikom imenovanja za suca bilo kojeg suda u Hrvatskoj, suci se obvezuju suditi nepristrano i neovisno, pošteno, savjesno, stručno i odlučno. Pretpostavka je da se i prilikom imenovanja za Haaški tribunal suci prisegom obvezuju na dužnost poštivanja navedenih temeljnih načela obnašanja sudačke dužnosti. Imajući u vidu postupke koji su se od osnivanja Haaškog tribunala do danas vodili pred tim sudom, možemo mnogo toga uočiti. Nepotrebno je isticati da tamo, kao i na svakom drugom sudu na svijetu, ako kao kriterij razlikovanja uzmemo kvalitetu njihovog rada, postoje oni za koje bi mogli reći da su dobri i loši suci, blagi i strogi suci, stručni i manje stručni suci, suci s autoritetom ili bez njega."

Mediji su već opširno izvijestili o smrti dvoje maĐarskih državljana zbog posljedica teške nesreće na autocesti prema Budumpešti kod zaustavišta Savoly. Vozačica auta u kojem su se stradali nalazili nije prilagodila brzinu uvjetima na kolniku, odnosno nailasku Radomira Čačića. Zbog vožnje od samo 100-110 kilometara na sat vozačice ispred sebe, naš poznati političar, društvena vertikala i poduzetnik, nije stigao prikočiti pa je sa svojim dvotonskim Chryslerom 300C bio primoran udariti u zadnji kraj po svemu sudeći vrlo nesolidno građene Škode Fabije madžarskih registarskih oznaka. Ova nesreća toliko je potresla Radomira Čačića da je o njoj smogao snage izvijestiti hrvatsku javnost tek nakon nekoliko dana. O stanju stresa jasno govori i činjenica da je u svojem priopćenju naveo kako je na autocesti bila magla, iako je voditelj održavanja autoceste Damasdi Miklosom potvrdio suprotno. Jadni Radimir Čačić.(mm)

U nedjelju, 31. siječnja 2010. godine, u 13 sati, preminuo je u Zagrebu Mato Marčinko, veliki čovjek i vjernik, veliki hrvatski rodoljub, hrvatski pjesnik, književnik, povjesničar i publicist, patnik i sudionik Križnoga puta, te uznik i stalna žrtva u komunističkom sustavu Josipa Broza Tita. Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu. Godine 1944/45. upisao se kao redoviti student  na prvu godinu Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima. Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, s teškom upalom pluća, ali je odmah odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, s teškom sušicom.[Sprovod Mate Marčinka bit će u četvrtak u 13.20 na Krematoriju na Mirogoju u Zagrebu, op. ur.](R.Ćavar)

G. Anđelko Tičić iz Velenja u Sloveniji poslao je 10. srpnja 2005. Pomorskom muzeju u Dubrovniku vlastiti pismeni zapis priče svog djeda, pomorca Petra Tičića (1897.-1969.) iz Povljane na otoku Pagu, te prethodno naveo neka objašnjenja teksta koji je "pokušao napisati bez vlastitih emocija", pa je stoga taj činjenični "tekst dosta suhoparan", ali u biti iznimno zanimljiv. Jednom zgodom je g. Petar Tičić "jednog ljetnog dana 1929. godine" ponudio smještaj namjerniku koji je dolazio iz Vira do Povljane na Pagu koja onda nije imala gostionicu za smještaj, a zapravo je pomogao glavnom kirurgu i šefu bolnice u Sušaku dr. Marjanu Komljenoviću. Kasnije mu je dotični pomogao jer je djed rekao da je radio u tvornici, ali je posjedovao pomorsku knjižicu i imao želju za plovidbom. Evo kako je opisan njegov nesuđeni ukrcaj na "Daksu" (jer im je baš tada nedostajao ložač).(Đ.Bašić)

Iz Hrvatskog slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača u kojem piše o aktualnom stanju hrvatsko-srpskih odnosa, te o tome kako je Hrvatska na dobrom putu da se "u ime" Zapadnog Balkana odrekne tužbe protiv Srbije, kao i hrvatskog jezika. "Nasrtaji na hrvatski identitet ne prestaju. U EU pojavio se amandman: "Europski parlament skreće pozornost na činjenicu da je originalni srpsko-hrvatski jezik sada podijeljen u razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima, ističe da troškovi prijevoda i tumačenja znatno utječu na proračun institucija EU-a te poziva Komisiju da zajedno s hrvatskim vlastima prije pristupanja pronađe primjeran aranžman glede hrvatskog jezika koji ne će sprječavati kasnije zaključivanje sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU-a". Proračun institucija EU ne može biti vrjednota iznad identiteta jednoga naroda. Amandman je vjerna preslika originala - jezičnog jugounitarizma. Amandman ne priznaje Ustav RH u kojemu je službeni hrvatski jezik. Jugoslavija se, kao i Austro-Ugarska, raspala i zato što u toj talionici hrvatskoga naroda nije pravedno riješeno tzv. „nacionalno pitanje“ i stvoren novi čovjek, novi jezik i nova nadnacija „gvozdenih“ jugoslavena."

29. siječnja 2010. u Zagrebu pokazao sav jad i bijeda uredništva tiskanih i elektronskih medija u Hrvatskoj. Koja je to sila spriječila dolazak kamera tzv. javne televizije, ali i drugih TV-kuća, na višekratno najavljen događaj? Koji je to strah spriječio dolazak fotoreportera i izvjestitelja tiskovnih glasila zabilježiti riječi istine majki i žena koje su podmetnule svoja leđa kad je cijelom narodu, a posebno djeci u Hrvatskoj, bilo najteže? Nije li to klasičan vid diskriminacije žena, najvrijednijih žena koja je Hrvatska u ovom povijesnom razdoblju imala i dala svom narodu? Od kuda hrabrost urednicima svih redakcija u Hrvatskoj, koji su višekratno zaprimili najavu događaju, da svoju netrepeljivost prema ženama izražavaju tako primitivno i bahato? Tko će sada urednike medija prozvati zbog širenja nejednakosti spolova i degradiranja žena? Ignorirati dolazak predsjednice Komisije za kulturu Europskog parlamenta te predsjednicu Komisije žena Europske narodne stranke Doris Pack, koja je upravo ovih dana izabrana za još jedan mandat u Europski parlament, nije li to pravi primitivizam medijskih urednika?(D.Borovčak)

Dirljivo je bilo čuti Mesićeve teatralne riječi s domjenka u hotelu njegova velikog prijatelja Tomislava Antunovića: «Iako uskoro odlazim s teške dužnosti predsjednika države nisam nimalo umoran, pače, spreman sam i dalje služiti svojoj domovini kad god me zatreba!» A kako bi i od čega bio umoran kad je tom sinu razmetnom dobar dio radnog vijeka protekao u aero-putovanjima diljem zemaljske kugle, bilo ih je više od 250, ili u dokonoj zabavi kroz pričanje bizarnih viceva u čemu je jedino bio i ostao nenadmašiv. Nisam sasvim siguran ali čini mi se da Predsjednik prvi i zadnji put naziva svoju hrvatsku državu lijepim imenom 'domovina'!? Pun emocija, s krokodilskim suzama u očima samo što nije zapjevao onu domoljubnu pjesmu s ratišta danas već pomalo i zaboravljenih hrvatskih branitelja: «Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!»(D.Kalafatić)

Tragom vijesti da će Hrvatska u ovom kriznom razdoblju isplatiti tri milijarde kuna za članove srpske nacionalne manjine koji su pred dvadesetak godina svojim postupcima odrekli stanarskih prava došli smo do internetskih stranica Samostalne demokratske srpska stranke. Na njima se već na naslovnici može naći Wordov dokument "Sporazum između HDZ-a o saradnji u Vladi RH i Hrvatskom saboru". Osim naslova, tekst je na hrvatskom jeziku pa nismo imali problema s prenošenjem na naš Portal dijela Sporazuma koji se tiče stanarskih prava i koji se može pročitati u nastavku. Dakle, jasno je da su tri milijarde kuna za nepostojeća stanarska prava i koji milijun za spomenik četnicima u Srbu ono što je HDZ dao SDSS-u za učešće na vlasti. To i nije vjerojatno HDZ-ovcima koji su o tome odlučivali bilo tako teško jer novci tako i tako nisu njihovi nego hrvatskih poreznih obveznika, kao što ih se ne tiče ni istina o zbivanjima u 2. svjetskom ratu - ubijani su Hrvati.(mm)

Natrčali smo na jedan stariji novinarski članak s početka 1999. godine koji nas je podsjetio kako su današnje vodeće osobe u HDZ-u govorile kada je ovu stranku vodio Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Recimo, pravo je osvježenje čitati riječi uvažanog zastupnika Vladimira Šeksa: "To njihovo njuškanje (Haaškog suda, op. a.) usmjereno je ne samo na pokušaj promjene karaktera rata, nego i na nakane da se odgovornost protegne na predsjednika Tuđmana, hrvatsku Vladu i najviše vojne zapovjednike, smještajući je u kontekst zapovjedne odgovornosti... Tribunal nastoji Hrvatsku prikazati kao okupacijsku silu koja je napravila agresiju u BiH. U materijalima Suda čak se spominje i da se u Herceg Bosni koristio hrvatski jezik, što se ocjenjuje kao zločin... ". Što još reći? Šeksu, Šeksu, nije da nisi znao kako stvari stoje, pa si ipak locirao, identificirao, uhitio i transferirao!(mm)

Iz Glasa Koncila prenosimo urednički komentar Ivana Miklenića koji piše o apsolutnoj potrebi da se u Hrvatskoj organizira obračun s organiziranim kriminalom i korupcijom, ali na način da tome ne bude samo manipulacija javnošću i paravan za političke obračune. "Moćne interesne skupine, osobito one koje su i umrežene da budu snažnije, kontroliraju značajan dio političara, donose stvarne odluke o gotovo svim važnijim pitanjima suvremenoga hrvatskog društva te manipuliraju javnošću, pojedinim pravnim osobama, čak i pojedinim institucijama, a osobito medijima. Nisu li i neke krupnije kadrovske promjene na hrvatskoj političkoj sceni upravo posljedica djelovanja tih neupitnih interesnih skupina? Nisu li istrage protiv pojedinih političkih osoba više ideološko-politički obračun među političkim frakcijama negoli stvarna borba protiv korupcije i organiziranog kriminala? Nismo li svjedoci da su među najglasnijim zagovornicima borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala i pojedinci koji bi vjerojatno prvi trebali biti pod istragom?"

Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pred javnost stavlja dio bogatoga rada preko 4. broja svoga glasila Stopama pobijenih. Ona inače skuplja svjedočenja i građu da bi jednoga dana barem neki od 66 hercegovačkih franjevaca postao blaženim i svetim. Sve njih pobili su komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata. Svojom dojmljivom naslovnicom glasilo, čiji je glavni i odgovorni urednik vicepostulator fra Miljenko Stojić, uvodi nas u najznačajniji događaj iz proteklog razdoblja u kojem je sudjelovala Vicepostulatura – pronalazak i pokop posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića. Donesen je dnevnički zapis vicepostulatora fra Miljenka Stojića o iskopavanju posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu, kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga: identifikacija i pokop. Dr. sc. fra Robert Jolić ispisuje iscrpni životopis fra Maksimilijana Jurčića, »plemenitog čovjeka i svetog fratra«. Posebno je dirljiva fotografija na zadnjoj korici glasila: očišćeni ostatci krunice fra Maksimilijana Jurčića iz masovne grobnice u Vrgorcu.(G.Jelić)

U Hrvatskoj su samo dva dnevna lista prenijela najavu novog Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana. U Bosni i Hercegovini, najava novog zakona izazvala je interes svih tamošnjih medija i najrazličitije komentare. Već godinama se u Hrvatskoj najavljuje donošenje novog Zakona o prebivalištu i boravištu građana. Zadnji put ga je najavio bivši ministra MUP-a Ivica Kirin 1996. Prijedlog zakona trebalo je izraditi u Središnjem državnom uredu za upravu ali u međuvremenu je taj ured ukinut, njegov čelnik, državni tajnik Antun Palarić, pobjegao u Ustavni sud. Imenovan je ustavni sudcem. Kad je konačno se konačno na sjednici Vlade pojavio novi prijedlog zakona, čini se da nitko nije primijetio da je novi zakon stvarno malo modificiran prijepis nekih starih odredbi iz Osnovnog zakona o evidenciji prebivališta i boravišta građana ( Službeni list SFRJ, broj 8/65 i Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ( Narodne novine br. 54/74).(am)