Ponajprije: izražavam svoj duboki naklon gospodinu Staniši Beljinu, Vojvođaninu koji se ljetos odmarao u Šibeniku a kao dugodišnji darivatelj krvi ponudio je svoju krv šibenskoj Općoj bolnici odazvavši se na apel bolnice. I osobno sam višekratni darivatelj krvi te se po tome osjećam bratom gosp. Beljinu. U tom smislu mu se želim kao osoba ispričati zbog toga što su nedorečeni hrvatski zakonski propisi morali uroditi birokratskim otklonom njegove plemenite namjere. Naime: Njegovo darivanje krvi, kako je objavio portal Javno.com, liječnica je u šibenskoj Općoj bolnici uz izraze zahvalnosti otklonila, držeći se (zastarjeloga?) slova zakona po kojemu se u Republici Hrvatskoj krv može uzimati samo od hrvatskih državljana. Ta činjenica urodila je na portalima i u medijima harangom protiv navodnoga liječničkog rasizma i "prebrojavanja krvnih zrnaca", sintagme inače preuzete iz rječnika titovske udbistike. Ta medijska haranga je bila početak "napuhavanja balona". Sljedeći korak u napuhavanju bile su izjave o tom navodnom skandalu, hitro zatražene od dežurnoga profesorskog triumvirata Pupovac – Puhovski – Banac. Dakako da je triumvirat spremno primijenio svoj ugledni profesorski status i dodao napuhavanju balona svoj kapitalni prilog. To po već ustaljenom modelu javnog antihrvatstva koji se aktivira čim se pojavi neko razbijanje prozora na srpskoj povratničkoj kući, ili bušenje gume na nekom autu beogradske registracije, ili provokativni U na kapi nekoga od milijuna Thompsonovih fanova(I.Stamać)

Smanjivanje deficita ili barem njegovo zadržavanje na postojećoj razini, zadržavanje cijene plina na sadašnjoj razini, barem za stanovništvo, ali i možda za gospodarstvo, te nastavak korištenja instrumenta Povjerenstva za praćenje rasta cijena tri su ključne mjere u daljim nastojanjima hrvatske vlade u suzbijanju inflacije koje je na prvoj konferenciji za novinare nakon dvotjedne stanke zbog godišnjih odmora predstavio premijer Ivo Sanader. Poručio je kako je Vladi najvažniji rast standarda hrvatskih građana te da će mjerama Vlada do kraja godine inflaciju zadržati na šest do 6,5 posto. Da se ping-pong loptica prebaci s jedne na drugu stranu stola, nije bilo potrebno dugo čekati. U utorak navečer svoju je izjavu, sadržajno suprotnu onoj Sanaderovoj dao predsjednik SDP-a. Milanović se naravno ne slaže s premijerom Sanaderom i smatra da je inflacija realno veća od 6,5 posto te da Vlada ne može zaustaviti rast inflacije. Jer, ocijenio je, "Vlada, izuzevši rad Povjerenstva za praćenje cijena, ne radi gotovo ništa na obuzdavanju inflacije". I dok se njih dvojica već uobičajeno igraju mačke i miša hrvatski je standard sve slabiji i gospodarstvo u sve gorem stanju. Sve to nije ništa neobično ako se u obzir uzme kako uvoz konstantno raste naspram izvoza i kako je konkurentnost Hrvatske na svjetskom tržištu sve slabija. Jedino što hrvatski čarobnjaci iz Oza još uvijek na svojim konferencijama za medije nisu uspjeli izjaviti – jesu rješenja za navedene probleme.(mmb)

Iz Hrvatskoga slova donosimo osvrt Marka Samardžije na nedavno objavljen Vinkovački leksikon Tome Šalića, opsežno (662 str. u formatu velike četvrtine) djelo o Vinkovcima i vinkovačkome kraju (tj. u osnovi o području negdanje vinkovačke općine). Izdvajamo: "Sam leksikon opsežno je djelo u kojem je uobičajenim abecednim redom obrađeno obilje osoba iz prošlosti i suvremenika, zatim ustanova i poduzeća, događaja i običaja, listova i časopisa, ukratko: svega onoga po čem se prepoznaju Vinkovci i vinkovački kraj na razmeđi Slavonije i Srijema, dotično što su i koliko doprinijeli hrvatskomu narodu i njegovu duhovnom, kulturnom gospodarskom i političkom razvoju. Budući da su u leksikon uvrštavane osobe koje su «Vinkovčani po rođenju, obrazovanju ili radu», čitatelja će nerijetko iznenaditi tko je sve (bio) povezan s gradom na Bosutu. Što se tiče npr. hrvatskih leksikografa, filologa i jezikoslovaca, u leksikonu ih je obrađeno dvadesetak"(M.Samardžija)

«Veliki» domoljub i novinar – kolumnist Jutarnjega lista Ivan Zvonimir Čičak, u hrvatskim je medijima ovih dana izazvao pravu pomutnju. No, nije Čičak učinio ili napisao ništa vrijedno spomena, barem ne u literarnom ili istraživačkom smislu, posebice ne nešto zbog čega bi ga kandidirali za bilo kakvu strukovnu nagradu, osim možda za promašaj godine ili ego stoljeća. Javnosti je naime od prije poznato kako je spomenuti novinar neposredno i na najgori mogući način pripomogao da se nedavno zbog kriminala po zapovjednoj odgovornosti osuđeni dubrovački kapetan Laptalo još više potisne u ponor srama i zaborava, bez obzira na to što se njegova navodna krivnja nije utvrdila i potvrdila niti jednim jedinim dokazom. No to i činjenica kako Laptalo još uvijek nije pravomoćno osuđen nije zasmetalo velikoga dušebrižnika Čička da raspali paljbu iz sveg raspoloživog oružja, ne birajući vrijeme, sredstva ni cilj, a sve u svrhu dokazivanja vlastite novinarske genijalnosti. Čičak je tako pisao i napisao kako presuda kapetanu Laptalu ne treba čuditi nikoga ako se zna da je Laptalo već prije bio pod istragom policije radi sličnih kriminalnih radnji za koje je i sada optužen. Iako je ministarstvo unutarnjih poslova takve navode opovrgnulo, a obitelj Laptalo protiv Čička podigla i privatnu tužbu, šteta je neosporno učinjena. Poruka je jasna – ti dokazuj nevinost koliko hoćeš, a tužitelj ili «dobronamjernici» koji bacaju sumnju ne moraju ni objaviti izvor. Ono što je također vrlo zanimljivo i istodobno jednako uznemiravajuće zasigurno su motivi koje pokreću raznorazne «Čičke» u hrvatskom društvu. Izgleda kako iza svih tih insinuacija i konstrukcija ponajprije stoji politika i viši interesi. Jer, slučaj se Laptalo (koji je povezan s kriminalom) tako vodi u nekim medijima kako bi se javnost priredila za osude u Haagu (slučaj povezan s politikom). Teško je povjerovati da iza takovih, usput budi rečeno poprilično prozirnih konstrukcija, ne stoje vodeći hrvatski političari, osvjedočeni «domoljubi» i humanisti. I zato se Ivan Zvonimir Čičak «ne skida», zato grize i ne pušta, baš kao pit bull terijer.(mmb)

Pisac Michael O'Brien, iako Kanađanin, vrlo je tankoćutan u opisu hrvatske teške povijesne sudbine. Uvjerljiv je u opisu političkog ozračja komunizma i ljudskih stradanja u Hrvatskoj. Neki su zapadni analitičari jugoslavenski režim prozvali – »komunizam s humanim licem«. To dakako nije bila istina, a Michael O'Brien jedan je od rijetkih svjetskih intelektualaca koji je posve svjestan te podvale. Opisuje hrvatsku prošlost na romansirani ali istinit način, snažno, uvjerljivo i dojmljivo. Tegobnu krvavu hrvatsku patnju u komunizmu, koju mnogi bivši dužnosnici i slijednici tog režima također žele zaboraviti, prikriti i prešutjeti, pisac podastire čitatelju kao paklenu hrvatsku sudbinu. Iako je već nekoliko godina poznat hrvatskoj publici po svojim djelima Posljednja vremena (Verbum, Split 2002.); Pomrčina sunca (Verbum, Split 2004.) i Dnevnik nevolje (Verbum, Split 2006.), najnovija knjiga Otok svijeta (Treći dan; Zagreb 2008.) po mnogo čemu je izuzetna. Glavni lik istinite priče je dječak Josip Lasta. Njegov život započinje sretnim djetinjstvom, u rodnom selu koje danas više ne postoji. Djetinjstvo je naprasno prekinuto pokoljem svih stanovnika sela krajem Drugog svjetskog rata. Devetogodišnji Josip slučajno je jedini uspio izbjeći stravičnu sudbinu svojih masakriranih susjeda, svoje majke Marije i oca učitelja Miroslava, vjeroučitelja fra Ante, desetgodišnje Josipe koja je silovana i ubijena, prostrijeljenih vršnjaka s kojima se igrao i družio. Viđeno i proživljeno, cijeli mu se život vraća, u snu i u javi, kao strašna filmska repriza.(D.Borovčak)

Sarajevski magazin "Dani" od 22. kolovoza objavio je intervju koji je s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem vodila glavna i odgovorna urednica g. Vildana Selimbegović. Intervju je prenijela  Katolička informativna agencija Biskupske konferencije BiH, a u njemu se govori o vrlo teškom položaju hrvatskog naroda u susjednoj zemlji, ali i o općem lošem stanju kojem svoj obol daju i međunarodni predstavnici. Na temu trećeg ihrvatskoga entiteta kardinal je rekao: "Ako se na taj način želi naći rješenje jednakopravnosti, onda je potreban novi Dayton kako bi se od cijele BiH napravila tri entiteta, a ne da se samo od Federacije naprave dva entiteta. Treba jasno reći da sva tri naroda trebaju imati mehanizam zaštite jednakih prava. Ne odlučujem o tome, ali sam protiv svakog rješenja koje bi bilo na štetu drugoga. Jasno je da ni jedna politika, što je postigla ne daje, ako ne mora. Često je to postignuto na račun drugoga bilo silom (oružjem) bilo preglasavanjem. Ispada danas da nije važno i korisno koliko znaš nego koga poznaješ odnosno tko će stati na tvoju stranu kako bi postigao ono što želiš bez obzira je li to pravedno ili nije".

Iz Hrvatskoga slova donosimo komentar Zorana Vukmana o takozvanim opasnim igrama koje prikrivaju one prave, pozadinske interese odnosno preraspodjelu političke moći na relacijama Europa, Rusija, Amerika i NATO i o oprezu koji bi hrvatska politika trebala imati u održavanju optimalnih odnosa s istima. Izdvajamo: "Nakon rusko-gruzijskog rata, javljaju se analitičari s tezama o početku novog hladnog rata između Rusije i SAD-a. Ako se to i dogodi, treba odgovoriti na pitanje tko je njegov inicijator, tko ga neprestano provocira? Nije li to američka vrlo agresivna republikanska administracija koja uporno provodi politiku opkoljavanja i izazivanja Rusije? Koja je geostrateška logika širenja NATO-a proteklih godina? Komu treba NATO u Europi? Nije li NATO jedna vrlo zlokobna forma militarizacije i okupacije europskih država? Komu treba konfrontacija EU prema Rusiji, osim za račun američke militarističke ekspanzije i prisiljavanje Rusije na pokoravanje? Komu trebaju raketni projektili u Poljskoj okrenuti prema Rusiji, komu bi trebao NATO u Gruziji i Ukrajini na samim granicama s Rusijom? Ima li očitijih dokaza da Washington vodi opasnu, nemiroljubivu, ekspanzionističku politiku u srcu Europe zlorabeći Europu za svoje interese i ciljeve i stvarajući novi razdor između Zapada i Istoka?"(Z.Vukman)

Oko problematičnoga hrvatskog školstva, odnosno obrazovnog sustava u cjelini u medijima se odavno već lome koplja. Prijedlozi su različiti no vizija je ista, mnogo je toga što bi trebalo promijeniti i unaprijediti. No većina stručnjaka, posebice onih koji ne razmišljaju stranački i problematici pristupaju ponajviše sa znanstvenoga aspekta, drugim riječima stručno i objektivno, opravdano postavljaju pitanje, je li za ovu državu danas najoptimalnije moguće rješenje u svemu jednostavno prekopirati europski sustav, odnosno kao i u svim drugim sferama života automatski ispuniti sve želje i prohtjeve EU-je. Da li se itko od ljudi na vodećim pozicijama uopće zapitao može li to i hoće li na najbolji mogući način u Hrvatskoj funkcionirati ili će unijeti dodatni kaos u ionako već kaotični obrazovni sustav. Jer, prve poslijedice proeuropskih reformi itekako su vidljive, ali teško da se o njima, barem što se Lijepe Naše tiče može zaključiti išta pozitivno. Najveći su se problemi svakako ukazali na polju visokoga školstva u smislu takozvane bolonjske reforme, no situacija uopće nije bolja niti u nižim fazama obrazovanja. A što konkretno znači reforma školstva u Hrvatskoj koju od nas traži Europa? Europa forsira reforme jer na polju školstva sada već u zabrinjavajućoj mjeri «gubi» od primjerice Azije. No, opravdano se postavlja pitanje je li način na koji se spomenute reforme provode najoptimalnije rješenje. Jer, Europljani bi da svi učenici odnosno studenti budu prosječni, odnosno unutar njihovih zadanih fiktivnih gabarita «normale». S druge strane, ukalupljenost ubija izvrsnost, imaginaciju i individualizam, koji je jedna od poznatih karakteristika hrvatskoga naroda. Naravno, to ne znači da određene promjene i prilagodbe, odnosno inovacije koje naprosto nameće vrijeme i razvoj nisu potrebite, no upitno je koliko je uputno posve se odreći svoga prepoznatljivog sustava vrijednosti i pretvoriti mlade ljude u ukalupljenu šljakersku masu za Europu.(mmb)

Tihomir Dujmović u svojoj kolumni u Večernjem listu piše o nedopustivoj pojavi bujanja četništva u Hrvatskoj, što je posebice vidljivo u poslijednje vrijeme - prisjetimo se samo četničkoga divljanja u Udbini, napada na policajca u Kistanju i četničkih grafita na šibenskom spomeniku hrvatskim braniteljima. No ono što je još više za zabrinuti se jest mlitava, odnosno gotovo nikakva reakcija hrvatske vlasti koja svojom pasivnošću šalje nedvosmislenu poruku kako će se takovi ekscesi izgleda i dalje u ovoj državi tolerirati. "Je li netko razmislio kakvu poruku šalje vlast koja potpredsjednicu šalje u Slunj, a ni trećeg tajnika Vlade u Udbinu, Kistanje i Knin? Čime su to Vlada i potpredsjednica Vlade pokazali da su zabrinuti činjenicom da je u Udbini pred tisuću i više ljudi srpski povratnik bacio hrvatsku zastavu na tlo i mahnito je gazio? Pljunuvši u lice Oluji, okupljenim Hrvatima, ali i cijeloj Sanaderovoj vladi. I svim živim i mrtvim braniteljima. Razumije li to ministrica, nota bene, ministrica branitelja? Razumije li vlast da branitelji ne dižu ruku na sebe razočarani držanjem Pupovca ili Uzelca, nego ignoriranjem onih koje drže svojim predstavnicima? Kako je moguće da Kosorica koja se nagledala pretužnih sudbina branitelja nije imala potrebe produžiti u Udbinu i reći par riječi tamošnjim Hrvatima? Ili je za mir u duši bilo dovoljno da joj nitko nije naredio da tamo ide? Mediji su o četničkim divljanjima izvijestili marginalno, ali tko je prošli tjedan kupio bilo kakve novine informiran je o obješenoj ploči Juri Francetiću u Slunju. Nema medija koji danima o tome nisu pisali. Jedino valjda Gloria, Story i Plavi oglasnik nisu imali reportažu o tome."(T.Dujmović)

Mnogi danas na žalost zaboravljaju na koji je način i s kojim argumentima, pokojni Ivica Račan početkom devedesetih godina oponirao HDZ-u i njegovom vođi Franji Tuđmanu, prozivavši ih da zazivaju "avet NDH". Sada je, više no ikad, posebice u medijima vidljiva prisutnost nastavka njegovih načela i politike koja je oduvijek bila i biti će pod sloganom "Druže Tito mi ti se kunemo". O tome piše i Mladen Pavković u Hrvatskom slovu: "Tada je Račan u prostorijama CK SKH također optužio HDZ da je ona "stranka opasnih namjera" jer zaziva "avet NDH", a predsjednika dr. Franju Tuđmana da time najgrublje vrijeđa hrvatski narod, odnosno da je još jedan zagovornik mračnih teza Nezavisne Države Hrvatske. Lideru hrvatskih komunista dao je potporu i predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ivo Latin, izjavivši da su Tuđman i HDZ svojim porukama jasno ugrozili, ne samo Srbe u Hrvatskoj, nego i sve Hrvate koji drugačije misle, te je pozvao sve organe i miliciju da utvrde u kojim detaljima su HDZ i Tuđman prekršili Ustav i važeće zakone. Tada su također snimani skupovi i koncerti na kojima se, po Račanu, zazivala "avet NDH", a prešućivale su se HDZ-ove "poruke mira i prijateljstva". Na tom Prvom općem saboru HDZ-a njegovi su članovi naglašavali želju skladnog suživota, isticali da je Hrvatska domovina i Srba u Hrvatskoj, kao što je i Zagreb njihov glavni grad."(M.Pavković)

Iz tjednika Fokus donosimo komentar Domagoja Ante Petrića o tome kakve zapravo trenutna politička situacija, odnosno ruski napadi na Gruziju koji se uporno pokušavaju prikazati iz prizme odmazde za Kosovo, zapravo utječe na jačanje tenzija i takozvanoga hladnoga rata među državama na Balkanu. "Dobro ustoličena mreža KGB-a i KOS-a na visolim pozicijama u Zagrebu (odnosno mreža njihovih reformiranih organizacija), uopće ne dozvoljava građanima da razmišljaju o poziciji Hrvatske u cijelom tom razvoju zbivanja. Posebice se trude da javnost ne razmišlja o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i opasnostima koje su pred njima. Strateška važnost Dubrovnika, otoka i uopće Jadrana ne nalazi mjesta u javnim raspravama, a na vrhu naše tobožnje demokratske ''elite'' postoji nacionalna strategija u vezi s tim jadranskim pojasom. Mirno se promatra kako se tamo se mijenja geoekonomska slika u korist mafija i ruskih interesa. Nasuprot tome, opaža se agresivni porast provokacija protiv branitelja osnovnih ljudskih vrijednosti u društvu a isto tako dolazi do vrhunca kidanja veza Republike Hrvatskom s hrvatskom dijasporom na demokratskom Zapadu. Sve je to vidljiv preduvjet da se od Kavkaza prema Hrvatskoj otvore putevi stranim čimbenicima, eventualnoj agresiji s Istoka."(D.A.Petrić)

Ovih dana godišnjih odmora zagrebačkim ulicama u slabom prometu izdvajaju se jednino brojni pauci, koji revno dižu nepropisno parkirana vozila. Što u našoj metropoli znači nepropisno parkirano vozilo? To je zapravo svako vozilo koje nije parkirano na za to označenom mjestu s istaknutom plaćenom kartom Zagreb parkingu, podružnici Zagrebačkog holdinga. Naime, propisi su toliko rastezljivo napisani da je praktički nemoguće u nekim dijelovima Zagreba, gdje nema označenih mjesta, legalno parkirati. Pa smo sretni kada nakon nekog obavljenog posla nađemo svoje vozilo tamo gdje smo ga i ostavili. Reklo bi se, svaka budala ima svoje veselje. I dok se mi eto tako unazad nekoliko godina, otkada je Zagreb parking prerastao u moćnu i visokoprofitabilnu kompaniju, zadovoljavamo malim uspjesima pri parkiranju, oni koji upravljaju javnim poduzećem Zagrebački holding posluju. U najvećem miru - bez uplitanja javnosti - koju se s vremena na vrijeme zabavlja perifernim temama. A, kako izgleda poslovanje u Zagrebačkom holdingu, nakon mjeseci i mjeseci otkada su procurile u javnost neke sumnje, a Igor Rađenović dobio po "glavi stanovnika", napokon doznaje Večernji list. U subotu je naime ovaj dnevnik objavio nešto više podrobnosti na temelju revizijskog izvješća koje je za Zagrebački Holding napravila revizijska kuća "BDO revizija Zagreb".(mm)

S obzirom na činjenicu kako se u hrvatskim medijima rijetko mogu vidjeti ili pročitati prilozi bilo kakve vrste vezano uz aktivnosti Hrvata u iseljeništvu, ponekada se čini kako iseljeništva nema, odnosno kako se u iseljeništvu ništa ne događa. No, stvari nisu baš takve, a mi u nastavku donosimo reportažu dr. Ante Čuvala s proslave blagdana Velike Gospe u hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu. Čuvalo između ostaloga spominje: "Ovo je 102. godina od kad Hrvati Chicaga i okolice na poseban način slave Majku Božju u liku Sinjske Gospe. Najveće je to okupljanje Hrvata u ovom velegradu, a i dalje. Ta velika vjerska i narodna svečanost je čak označena na gradskom službenom kalendaru kao dan hrvatske proslave Velike Gospe. Taj dan se okupljaju u župi sv. Jeronima tisuće ljudi na molitvu i slavlje."

Iz tjednika Fokus donosimo razgovor sa svjetski uglednim matematičarom i članom Hrvatskoga kulturnog vijeća akademikom Josipom Pečarićem, koji je zbog svoga često naglašenog domoljubnog stava i razmišljanja o politiziranim temama potpuno neopravdano izoliran od strane hrvatskih medija, iako je primjerice upravo njemu u čast nedavno u Hrvatskoj organizirana međunarodna matematička znanstvena konferencija. "Pogledajte npr. kako na HTV-u nije ni spomenuto nedavno pismo o zabrani koncerata Marka Perkovića Thompsona koje je potpisalo 80-ak akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, odvjetnika, glumaca, književnika itd. Po meni je Thompson jedan od najvećih živućih Hrvata! Mislim da su i oni toga svjesni i zato ga proganjaju. Vidite, nedavno je Međunarodni sud u Strasbourgu poništio presudu mađarskog suda zbog nošenja komunističke zvijezde petokrake. Ne spore da je to oznaka zločinačkog režima, ali mađarska demokracija je stabilna demokracija da je takva (ne)djela ne mogu destabilizirati. A u Hrvatskoj na Thompsonovu primjeru kao da se želi pokazati svijetu kako je hrvatska demokracija nešto najnestabilnije. Može je destabilizirati čak i jedna kapa sa slovom «U» u skupu od 130.000 ljudi! Ili sintagma «za dom spremni» koja je dio jedne pjesme bez navodnika - dakle nije ustaški pozdrav."

U današnjem je društvu očito prisustvo one tamnije strane ljudske svijesti, koja, ako vlada ljudima koji su na ovaj ili onaj način više eksponirani, karizmatični ili jednom riječju javne osobe koje imaju veliki utjecaj na formiranje mišljenja mase, potencijalno, kako se to u Hrvatskoj veoma dobro i vidi mogu biti vrlo opasna za razvoj morala društva, ali i države. O toj temi piše i Nenad Piskač u novome broju Hrvatskoga slova: "Prepoznajemo li organizirano zlo kao rastakatelja „slike i prilike Božje“? Osobito u svijetu rada gdje profit postaje konačan cilj. U svijetu zakonodavstva, gdje zakonodavac donosi zakone po diktatu a ne po stvarnoj potrebi. U medijima koji promiću naćela „paklenskog ponašanja“ a i dalje nam „prelaze kućni prag“. U strankama, gdje su stasale cijele vojske nesretnih jer nisu pristale biti ovisnicima o trgovcima vrjednotama. U državnim strukturama, gdje… I tako dalje. Duhovna obnova, prepoznavanje lažnih bogova i proroka, te afirmacija organiziranog dobra, nameću se kao logićan odgovor i dobar uvod u konkretni „apostolat“ organiziranog dobra, koji je još u pelenama, potisnut zajedno s posljednjim Koncilom. Slično je bilo i u doba najstarijeg proroka Amosa. Gdje je danas Amos laik? Kolbe klerik? Njima se porućuje - žalite za komunizmom, jer u njemu ste znali što vam je ćiniti: Šutjeti u sferi vjere kao privatne stvari i u sakristiji ćekati sudnji dan! Danas živimo, kaže Pero, u „višem stupnju komunizma“."(N.Piskač)

Objavljujemo dva teksta člana Hrvatskoga kulturnog vijeća Mile Prpe. Prvi je posvećen kenotafu uređenom za 15.840 poginulih branitelja u Domovinskom ratu u Zavjetnoj crkvi Sveta Mati Slobode. Drugo prenosimo s internetskih stranica www.odisej.hr i molitva je za Vukovarsku majku Katu Šoljić, koja nas je nedavno napustila: "Molimo Te, Gospodine, da tugu majke i sestre, koju je naša Vukovarska majka i sestra Kata nosila kroz ovu dolinu suza, nagradiš u Nebu vječnom radošću. Molimo Te, Gospodine, da snagu naše Vukovarske majke i sestre Kate u ljubavi prema svome narodu i svojoj domovini, u ljubavi prema vjeri - podigneš na oltar svetosti da bi mogla biti simbol i uzor požrtvovanosti svim majkama i sestrama - u ljubavi koju je iskazala prema svome narodu, prema svojoj domovini, prema životu, prema vjeri u Krista i prema slobodi svakog čovjeka."(M.Prpa)

U središnjem dijelu Lonjskoga polja, uz staro korito rijeke Save, nalazi se Čigoć, selo s najviše rodinih gnijezda na jednom mjestu u Hrvatskoj. Naši klinci znaju reći da rode donose djecu, a pauci odnose aute. No u Čigoću nema male djece, možda zato jer rode gnijezde na kućama bez dimnjaka.(Lj.Š.)

Najbolja hrvatska atletičarka Blanka Vlašić osvojila je drugo mjesto i srebrno odličje u skoku u vis na Olimpijskim igrama u Pekingu! Sjajna Splićanka preskočila je 205 cm, jednako koliko i pobjednica natjecanja Belgijka Tia Hellebaut, ali je Blanka tu visinu preskočila iz drugog pokušaja, a Belgijka iz prvog. Prva je to atletska medalja za Hrvatsku i ukupno peto odličje na ovim Igrama. Sjajno!(djl)

U nastavku donosimo priopćenje Koordinacije braniteljskih udruga grada Knina povodom najnovijega incidenta počinjenog pisanjem velikosrpskih simbola i uvredljivih natpisa na križu poginulim hrvatskim braniteljima, koji se nalazi na brdu Gradina iznad slapa Krčić na izvoru rijeke Krke. Kako stoji u priopćenju, nepoznate osobe zadojene velikosrpskom ideologijom, nezadovoljne podizanjem novog jarbola za hrvatsku zastavu, u poslijepodnevnim satima 20. kolovoza, 2008. g. došle su na brdo Gradina te uporabom fizičke snage iskrivili željeznu armaturu u postolju jarbola a onda na velikom križu ispisale  parole s kojima se izjednačuju Hrvati s ustašama i poziva na Veliku Srbiju. Koordinacija nadalje ističe kako ekscesi ove vrste nisu nimalo iznenađujući ako se u obzir uzme da je ta sada već svojevrsna bolesna tradicija počela još od proslave Preobraženja u kolovozu, 1990. g, kada je počela otvorena velikosrpska pobuna u Hrvatskoj i istaknuti su ciljevi pobune, baš u manastiru Krka. U priopćenju se također napominje kako mlitave i nezainteresirane reakcije predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj prilikom ovakovih ispada nisu zadovoljavajuće i ne mogu biti odgovor i rješenje ovih evidentno kontinuiranih problema.

S internetskih stranica Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora prenosimo kratku crticu o stradanjima i mukama koje su Hrvati tijekom Domovinskog rata doživjeli u srpskim koncentracijskim logorima. Nekima kao podsjetnik izdvajamo:  "Preživjele agresor odvodi u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj gori, a i u niz logora u tada okupiranom teritoriju RH. Srbi su očito smatrali potrebnim podići nekoliko logora, kako bi zatočili svoje zatočenike. U srpskim konc. logorima držali su zatočene civile i vojnike. Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzita. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika (žena djece, odraslih muškaraca). Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više. Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola."

Juraj (Giorgio) Spavento bio je jedan od velikih graditelja Venecije u 15. stoljeću, koga je kroničar Marin Sanuto prozvao «homo di grande inzegno». Sudjelovao je u izgradnji zvonika bazilike Svetoga Marka. Sudjelovao je u građenju monumentalne Scale dei Giganti u Duždevoj palači, te u regulaciji kanala oko Pente dei Navi. S obzirom na sve navedeno talijanski historiografi čini se nisu baš previše skloni isticati činjenicu kako je Spavento rođen u Trogiru.

Prije nekih dvanaestak godina, točnije, godinu dana nakon Oluje u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora, uz sudjelovanje brojnih znanstvenih, političkih i javnih radnika, u Zagrebu je održan skup na kojem se raspravljalo o temi "Srbi u Hrvatskoj - jučer, danas i sutra". Tada su se na skupu, koji je pokušao odgovoriti na pitanje što su Srbi Hrvatima i što je Hrvatska Srbima, jasno artikulirale dvije opcije. Hrvatska je pluralna povijesna zajednica i Srbi su dio hrvatske povijesti, rekao je u uvodnoj riječi profesor Ivo Banac, koji je također podsjetio na tradiciju bliskih i produktivnih međuodnosa dva naroda, još od vremena ilirskog pokreta, pa je podizanje zidova između njih nazvao antipreporodom. Gorljivim govornikom pokazao se i Žarko Puhovski. On je izrazio želju da se, već tada dok su rane još doslovno bile otvorene Srbi pozovu na povratak, «jer bez njih ne će moći biti ni hrvatske demokracije». (mmb)

Godine 1952. na XV. Olimpijskim igrama u Helsinkiju hrvatski četverac iz splitskog veslačkog kluba „Gusar“ pobjedio je zlatnu medalju. Bila je to prva zlatna u povijesti ondašnje države. Slavlje je bilo veliko. Ali se nije spominjalo da se hrvatski osmerac nije vratito s tih igara u Titov socijalistički raj, nego je zatrazio politički azil i došao u Kanadu. (A.Čuvalo)

Iz Hrvatskoga slova donosimo komentar Zorana Vukmana koji se osvrnuo na značenje nedavno obilježenoga blagdana Marijina uznesenja i primjenu načela Crkve u današnjem životu: "Na blagdan Velike Gospe rijeke hrvatskih vjernike slijevaju se u marijanska svetišta. Kad netko izgubi sponu s Bogom, uvijek mu ostaje spona s Majkom, a ona ga Bogu vraća, na jedan svoj poseban, prisan način. Što nam danas govori vjerska istina uznesenja, što nam znači Marijin assumptio? Veliki teolog Karl Rahner kaže da „tome svijetu omraženog, obožavanog i zlopaćenog tijela, Crkva govori svoj članak o Uznesenju svete Djevice, tijelom i dušom na nebo. Crkva ovu istinu o Mariji dovikuje: tijelo se spasava. Tijelo je već spašeno. Početak je već učinjen: u jednoj ženi, u čovjeku našega roda, što je s nama plakao, trpio i s nama umro.“ Uznesenje naglašava dostojanstvo, vrijednost i plemenitost ljudskoga tijela. Rahner bi rekao da Marijino Uznesenje „predstavlja dovršeni lik otkupljenja uopće.“ Isus svoju Majku uznosi k sebi ne dopuštajući da njezino sveto tijelo trune u grobu. Kako odbijajuće istine za debele uši čovjeka okorjelog u ciničkom materijalizmu svijeta!"(Z.Vukman)

Hrvatska reprezentativka u taekwondou Martina Zubčić osvojila je treće mjesto i brončano odličje na Olimpijskin igrama u Pekingu u kategoriji do 57 kg! Martina je u "pripetavanju" borbe za broncu pobijedila natjecateljicu iz Tajvana. To je treće pekinško odličje za Hrvatsku. Bravo Martina!(djl)

Udruga mladih antifašista grada Zagreba (UMA) u svome je priopćenju u utorak istaknula kako hrvatski političari (a vjerojatno pogotovo oni "lijevi") ne trebaju odlaziti na Bleiburg sve dok se ne utvrde imena ubijenih i ubojica, a Bleiburg prestane biti mjesto politizacije. Sličnoga je mišljenja (znenađenja li) i predsjednik Mesić koji je kazao kako je za njegov odlazak tamo još rano i kako se protivi svakoj politizaciji i manipulaciji brojem žrtava. Što se «mladih antifašista tiče» oni ovim i ovakvim istupima svima dokazuju smisao svog postojanja, a to je da predstavljaju produženu ruku većih igrača za ostvarivanje čijih ideologija služe. Što se pak Mesića tiče, taj je čovjek već toliko puta u svojoj karijeri promijenio mišljenje i odijelo da vjerojatno ni sam ne zna što zapravo misli i na čijoj je ono strani, barem dok se ujutro ne pogleda u ogledalo. Činjenica je kako u Hrvatskoj većinu vlasti još uvijek obnašaju komunistički činovnici ili njihovi politički nasljednici. A mnogi od njih su se uglavnom dobro dokazali u komunizmu - najviše po nesposobnosti i neznanju koje je rezultiralo dugogodišnjim katastrofalnim stanjem (a tako je i danas) i korupcijom u administraciji, upravi, gospodarstvu, sudstvu i tako dalje... Neki od njih - odnosno njihovih političkih mentora - sudjelovali su međutim i u mnogo gorim stvarima, u sustavnim pogubljenjima bez suđenja krajem Drugoga svjetskog rata.  S političkoga stajališta, izostanak lustracije doveo je do toga da su te strukture i dalje veoma moćne, što se najbolje vidi po neprocesuiranju svih ovih godina zločina počinjenih nakon Drugoga svjetskog rata.(mmb)

Mađarski kroatist iz Egera Istvan Lökös dobro je poznat u Hrvatskoj po svojim brojnim knjigama iz hrvatske književne prošlosti. Tako mu je tek nedavno u Mađarskoj objavljen i vrlo uspjeli prijevod Judite Marka Marulića na mađarski. Dopisni je član HAZU i od sviju respektirani posrednik hrvatske kulture u Mađarskoj, ali i mađarske u Hrvatskoj. Ovaj put nas je iznenadio s jednom knjigom na njemačkom. Naslov u prijevodu glasi: Nacionalna svijest, slika Mađara i roman. Poglavlja iz povijesti hrvatske umjetničke proze 19. stoljeća. Tu ćemo naći jedan iznimno zanimljiv pristup razvoju hrvatske umjetničke proze u 19. st., tj. preko stvaranja nacionalnoga identiteta i jezika rođena je i umjetnička proza. Njen razvoj, usponi i padovi, plod su i političkoga razvoja u 19. st., koji se reflektira kroz glavna književna djela, bolje reći kroz novostvorenu književnu proznu vrstu – roman.(Z.Pandžić)

Iz Hrvatskoga slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača koji ananlizira političku scenu danas, kao uzročno-posljedični niz zbivanja od 2000. godine. Izdvajamo: "Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, nije zadovoljan dosadašnjim dosezima reformiranog HDZ-a, pa je i on bez posljedica u Srbu proslavio četnički ustanak, djelom i riječima pokazavši kako se HDZ može još više reformirati prema SDP-ovim smjernicama. Možda i zato vodeći hadezeovci na godišnjem odmoru čitaju A. Tomića, B. Radakovića, B. Dežulovića – dežurne pisce esdepeove reforme hrvatske Hrvatske, jer reforma, poput revolucije, ne smije stati. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Milanoviću je u drugom planu. Njemu još nije jasno zašto on nije premijer kad bi još bolje provodio istu politiku kao i reformirani HDZ! Trčanje štafete za Titov vječni Dan mladosti, on bi zamijenio četverogodišnjom štafetom po načelu: Četiri godine trči reformirani HDZ, četiri godine nereformirani SDP i tako ukrug. U toj nakani pokušao mu je pomoći i predsjednik Mesić, ali on, koliko god se trudio, ipak nije Tito, premda ga, prema samoupravnom sporazumu poslije mandata očekuju faraonske prinadležnosti, kakve uživa Castro na Kubi i kakve je imao doživotni predsjednik SFRJ."(N.Piskač)

Iz Večernjega lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića u kojoj piše o mogućim razlozima Milanovićeva i Goldsteinova odlaska na Bleiburg, kao i o činjenici kako bi takav potez mogao predstavljati čudo na "hrvatskoj ljevici" - kada bi namjere i motivi bili iskreni. Na ovu temu, kojoj smo i mi također već posvetili pažnju na Portalu, Dujmović između ostaloga piše: "Zasad Milanoviću i Goldsteinu valja srdačno mahnuti rupčićima s autobusnog kolodvora jer je put delegacije SDP-a plus obitelj Goldstein polaganje političke mature hrvatske ljevice. Nakon što je došao u Srb posluživši kao alibi da se četnički pokolj iz 1941. nakon svega treba obilježiti, nakon što je Hrvatskoj u lice rekao da želi voditi državu, ali da mu je osnivač Jugoslavije važniji od čovjeka koji je stvorio modernu Hrvatsku, Milanović izlazi na zadnji jesenski rok maturalnog ispita koji će pokazati jesu li to bili gafovi ili politički program. Ako ide na Bleiburbg kleknuti da bi konstatirao da se tu na žalost dogodio zločin, ali je ostatak Titove politike uglavnom pozitivan, onda se tu radi o drugorazrednom političkom lopovluku, o intenciji da se priznavanjem zločina na Bleiburgu zapravo kupuje pravo da se brani ono što je slijedilo. Pitanje je imaju li se Milanović i Goldstein snage suočiti s onim što profesor Jurčević zove "produženim Bleiburgom"?"(T.Dujmović)

Nakon što je Damir Kajin prije nekoliko dana uspio spojiti nespojivo, ustvrdivši kako su svi oni koji slušaju Thompsona zapravo ustaše, a zatim da Thompson i cajke imaju istu publiku, nastavio je niz političkih provokacija, budalaština i insinuacija. Kazao je tako kako zapravo HDZ poziva talijanske separatiste, iredentiste i fašiste...a to je samo valjda prvi korak od dva da ustvrdi da ih zapravo zove Thompson, koji je – ironije li – i sam od dotičnoga političara prozvan fašistom. Tu se više ne radi samo o provokativnoj ustaškoj kapi, već o organiziranoj i orkestriranoj hajci protiv Hrvata «fašista i ustaša» koji postoje u glavama «antifašista» i njihovih srodnika. Da bi te antifašističke utvare postale stvarnost ponovno i uvijek fašisti i ustaše pronalaze se među Hrvatima, predvođeni valjda Thompsonom i njegovim suborcima koji pjevaju hrvatske domoljubne pjesme iz Domovinskoga rata, a ne partizanske, kako to pjevaju mladi i stari antifašisti u Kumrovcu, ali i u Zagrebu. No potrebno je pri tom razlučiti i one stare, prave antifašiste, od ovih današnjih «mladih i novokomponiranih». Samo, postavlja se pitanje, čemu osnivanje antifašističkih udruga u RH danas, ne podrazumijeva li to da onda u Hrvatskoj postoje i fašisti? Prema Ustavu u Hrvatskoj nema, niti može, niti smije postojati bilo kakva državna institucija koja se deklarira, pokazuje ili djeluje kao fašistička. O čemu onda ovi današnji «antifašisti» pričaju, i tko ih je i na temelju kojega to programa uopće oformio? Komu je danas potreban antifašizam, kada imamo slobodnu i samostalnu demokratsku Republiku Hrvatsku? Antifašizam u Hrvatskoj ima specifičnu ulogu - borbu protiv hrvatskoga nacionalizma. U toj borbi okupljeni su, ponajprije "bivši" komunisti, potom pojedini promicatelji velikosrpskih i jugoslavenskih interesa i hrvatski bedaci, a ovih posljednjih uvijek ima napretek.(mmb)

Državno odvjetništvo na čelu s Mladenom Bajićem prešlo je sve granice tolerancije koju bi si smjela priuštiti i naša slabašna Hrvatska. Večernji list jučer je objavio članak po kojem je spomenuta institucija, na račun hrvatskih državnih obveznika, izvela za 21. stoljeće pravni presedan - i odlučila se po staljinističkom obrascu zastupati optužbu iz komunističke Jugoslavije te ustrajati na kazni za jednog hrvatskoga državljanina osuđenog na godinu dana zatvora zato što je pri prelasku preko jugoslavenske granice 1974. imao sa sobom primjerak zabranjenoga emigrantskog lista Hrvatsko bratstvo. Postavlja se pitanje je li hrvatski državljani financirajući Mladena Bajića i partnere kroz Državni proračun od Državnog odvjetništva mogu očekivati bilo kakvu zaštitu, ili time plaćaju nekakav pravni vremeplov - koji uvijek, što god građani izabrali na izborima, vraća u jugoslavensku jednopartijsku prošlost. Ostavke? Da, nakon otkrivanja ovakvog slučaja one bi se u nekoj normalnoj demokraciji odigrale i prije nego što je pitanje postavljeno. No, ništa ne će biti od toga, kada smo još uvijek zbog Bajićevih političkih sponzora zarobljeni u nekom čudnom međuvremenu. Mladen Bajić zato može i dalje mirno spavati. I sanjati, s partnerima, novo jučer. Kako stvari stoje, možda mu se san i ostvari.(mm)

U tjedniku Globus od 8. kolovoza 2008. na stranicama 44-49 g. Goldstein je kao profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavio članak pod naslovom Tuđmanova era pred sudom povijesti. Zahvaljujući njegovoj akribiji diplomiranog bizantologa Beogradskog sveučilišta, želim osporiti njegovu tvrdnju koja se navodi preko dvije stranice: „ni jedni izbori poslije 1990., ne mogu smatrati poštenima, jer je opozicija na više načina bila krajnje neravnopravno tretirana“! Obnašao sam dužnost Predsjednika izbornog povjerenstva na izborima za izbor zastupnika u Županijski dom Sabora RH, te izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave, održanih 7. veljače 1993. Nismo imali niti jedan spor, niti je bilo prigovora upućenog Ustavnom sudu. Prije izbora otvorili smo press središta u Splitu, Pazinu, Osijeku, a dan uoči izbora i u prostorijama Sabora, uz pomoć i suradnju gospodina Slavka Vidovića, tadašnjeg direktora Centra za informatizaciju pri Ministarstvu pravosuđa i uprave.(M.Vuković)

Udruga Prvi hrvatski redarstvenik – Podružnica šibensko-kninska već nekoliko godina unatrag obilježava početak tzv. Balvan revolucije , 17. kolovoz 1990. g. kada je sa središtem u Kninu počela srpska pobuna u Hrvatskoj, kako se ne bi zaboravilo kada je, kako i tko započeo pobunu u Hrvatskoj. 17. kolovoza, 2008. g. organizirali smo izložbu fotografija udruge Žene u Domovinskom ratu Uvijek postoji izlaz autora Marije Slišković i Ante Karamatića u galeriji Veleučilišta Marko Marulić u Kninu. Nazočne je najprije pozdravio predsjednik podružnice Tomislav Čolak, koji je istaknuo da je udruga Prvi hrvatski redarstvenik i osobno vezana za taj datum, 17. kolovoz, 1990. g., jer je postrojba prvih hrvatskih redarstvenika koja je ustrojena 05. kolovoza, 1990. g kao prva legalna dragovoljačka oružana postrojba na koju se mogla osloniti novoutemeljena hrvatska vlast, tog dana dobila bojevu municiju za dugo naoružanje i izišla u grad Zagreb zaštititi važnije institucije a dio postrojbe je autobusima i sa dva helikoptera krenuo prema središtu pobune u Kninu ali je bio zaustavljen od strane tzv. JNA, koja je zaprijetila oružanom intervencijom , pa se postrojba vratila u Policijsku akademiju.(T.Čolak)