Dva diktatora, dva zombija još uvijek polariziraju Hrvatsku

Hrvatska je u prošlom stoljeću doživjela više puta da se u ime zločina prošlosti čine novi zločini. Krivci su za to oni koji nemaju odgovarajuće empatije za žrtve svojih neprijatelja, jer takovi bi ponovno ubijali. Sjetimo se staljinističkog ubijanja 1945. godine i ponovnog ubijanja „staljinista“ 1948. godine! Između majstora smrti fašista i komunista vlada u tome potpuna zločinačka simetrija. Čudno je da tu evidentnu simetriju još i danas negiraju mnogi u Hrvatskoj i time polariziraju društvo.

Danas u Europi postoji konsenzus da su komunizam i fašizam dva najveća zla 20. stoljeća (vidi npr. Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma). Oba su se brutalno obračunavala bez milosti s neprijateljima, bilo klasnim, bilo rasnim ili općenito s protivnicima. Naivni bigoti komunizma još uvijek tvrdoglavo tvrde: „Cilj fašizma je bilo zlo, a praksa zločinačka, dok cilj komunizma je bilo dobro, a praksa ponekad zločinačka“. Nažalost ne vide da je baza i jednih i drugih bila mržnja, a sredstvo zločin s lažnim ciljevima koji su se brzo pokazali prevarom u uličnom komunizmu i fašizmu! U današnjoj demokraciji ljudsko Dostojanstvo je nepovredljiv princip, zato nisu ideološki ciljevi, nego metoda kako se dolazi do tih ciljeva odlučujući. To vrijedi i za metafizički komunizam i fašizam koji su nažalost bili i ostali opijum za intelektualce! Kod nas je stanoviti broj građana mentalno korumpiran kroz prividne kulturne i ekonomske uspjehe fašizma i komunizma i zato još i danas neki imaju manju ili veću nostalgiju za totalitarizmom. Predstavnici tog totalitarizma, Pavelić i Tito, nisu bili neki izvanzemaljski hajđekeri, pa su i mnogi građani u svojoj indiferentnosti i manjku empatije za žrtve fašizma i komunizma postali virtualni sukrivci njihovih zločina. Tko negira zločine postaje zločinac! Upravo takovi danas sprečavaju svjesno ili nesvjesno razvoj demokracije u Hrvatskoj.

Pavelić i Tito su izgradili spomenike zla: Jasenovac i Bleiburg. Potpuna tragedija za Hrvate je činjenica da mnogi Hrvati pozivanjem na Jasenovac pokušavaju opravdati Bleiburg. Sve do danas čak predsjednik Mesić ne razumije da su zločini apsolutne činjenice i njih relativizirati je dodatni zločin. Zločinstva protiv čovječanstva su neovisna o subjektu kao i o objektu! Spoznaja apsolutnosti zločina je postala civilizacijsko dobro današnje Europe. Danas mnogi kod nas još uvijek negiraju provjerene činjenice da su i u Jasenovcu i u Bleiburgu stradali i zločinci, ali puno više nevinih. Oni, bilo koje političke boje, koji niječu tragičnu simetriju između Jasenovca i Bleiburga su mentalni krivci tih i budućih mogućih zločina, jer zločin počinje u glavi!

Samo kroz priznanje i katarzu svih zločina, fašističkih i komunističkih, možemo stvarati sigurnu, moralnu, pravnu i ekonomski bogatu Hrvatsku, jer i Hrvatska mora biti bazirana na antifašizmu i antikomunizmu kao i sve današnje uspješne europske demokracije. Razlog za tu opasnu asimetriju između fašizma i komunizma u današnjim glavama mnogih Hrvata je Titova diktatura u kojoj su se kroz 45 godina isticali fašistički zločini, a samo spominjanje komunističkih zločina strogo kažnjavalo. Nažalost i danas u centru demokratske Hrvatske jedan trg ima ime Tita, a predsjednik današnje Hrvatske nedemokratski napada one koji s pravom traže promjenu tog imena. Imena trgova i ulica ne daju samo prostornu i vremensku orijentaciju, nego imaju i odgojnu funkciju. Bilo bi za očekivati da predsjednik demokratske Hrvatske mora buduće generacije odgajati za demokraciju, a ne za diktaturu, bez obzira na njegovo osobno uvjerenje. Nastavak mitosa i kulta Tita nije tako bezazlena stvar, jer oni podsvjesno u glavama ljudi ruše demokratsko i ekonomsko uspješno rezoniranje i obnavljaju tendencije jedne propale ekonomije. Oni uspoređuju standard šezdesetih godina kod nas s istočnim komunističkim zemljama, a ne standardom sa zapadnom Europom koja je prihvatila kapitalistički Marshalov plan koji je i nama bio ponuđen. Tito ga je odbacio jer znao da bi to značilo konac njegove diktature. Udaljavanje od Europe za njih je bilo relativno dobro, a dobro je kod primitivaca i lijenčina neprijatelj boljega. Zaboravljaju da to njihovo dobro je rezultat nepovratnih američkih kredita i rada gastarbajtera u modernom kapitalističkom svijetu socijalnog tržišta ostvarenog preko Marshalavog plana i djelomičnim uvađanjem kod nas za privatnike preko korupcije divljeg kapitalizma. Socijalističkim parolama i političkim monopolom s carinskom diskriminacijom i korupcijom stvarala se nova klasa komunističkih tajkuna čije bogatstvo se sastojalo u političkim privilegijama. Time ih je sistem korumpirao i istodobno politički kontrolirao. To blagostanje bez ozbiljnog rada nije moglo biti dugotrajno i zato je sistem propao! Da je ostao danas bismo gladovali.

Pavelića je doveo na vlast Mussolini, a Tita Staljin. U Staljinovim čistkama tridesetih godina, Staljin je s Titovom podrškom likvidirao oko dvjesto jugoslavenskih komunista, da bi svom privrženiku, Titu, osigurao mjesto generalnog sekretara jugoslavenske komunističke partije. Zato su Pavelić i Tito presadili iz Rima i Moskve u Hrvatsku fašističke i boljševističke metode koje su u stanovitim vremenskim periodima diktature sličili na najgora turska vremena na Balkanu. Machiavelli je napisao: „Vladar osobno ne mora imati nikakve ljudske moralne vrline da bi uspješno vladao, ali je važno da narod nad kojim vlada vjeruje da ih on ima“. Tu vjeru još uvijek imaju vjernici Pavelića i Tita. Za vjernike, naime, činjenice su beznačajne!

Za Hrvate zdravog i ideološki neopranog mozga tragedija puča „Vokić-Lorković“ i „Goli otok“ su raskrinkali Pavelića i Tita kao trivijalne diktatore, egomane, beskompromisno zainteresirani samo za svoju osobnu vlast. Takozvani patriot Pavelić nije podržao Vokića da u zadnji čas pučem spasi njegovu „voljenu“ Hrvatsku od srbokomunizma, kad je shvatio da će pučem izgubiti vlast. Naprotiv, kad je definitivno uvidio da mu vjernost Hitleru, kojemu je naivno povjerovao u moguću pobjedu s iluzornim novim oružjem, neće sačuvati vlast, šalje 4.5.1945. uzaludno memorandum britanskom feldmaršalu Alexandru. U njemu ističe ono, zbog čega je likvidirao pučiste, da Hrvati, tradicionalno povezani s engleskim narodom, žele surađivati s Britancima u sprječavanju komunističkog prodora na Balkan.

Tito je s Golim otokom pokazao koliko on osobno drži do antifašizma. Bez konzultacije s Centralnim komitetom organizira ubijanje i teror nad antifašistima onako kako je to 1945. učinio nad fašistima i demokratima. Tito 1948. naređuje ubijanje bez suda nekadašnjih antifašista ukoliko mu pruže fizički otpor, a ukoliko se uvjerenjem postave na stranu komunističkog Informbiroa u Moskvi dao je zapovijed njih bez suda zatvoriti. Za njih osniva logor „Goli otok“, mada je čak Ranković smatrao da je takav logor pretjeran za političku sigurnost Jugoslavije. U njemu je ljudsko dostojanstvo na jedinstveni način u povijesti bilo maksimalno povrijeđeno. Staljinisti ili oni bez suda proglašeni kao takovi, čak neki nekomunisti, mučenjem i dresurom kako se to radi kod životinja bili su „preodgajani“ da prihvate svog mučitelja Tita sa zahvalnošću kao njihovog dobrotvora! Tu je došao do izražaja Titov odnos prema ljudskom životu, čovjekovoj slobodi i dostojanstvu i skriveni totalitarizam titoizma. Poslije Rankovićeva posjeta i opisa tih logora, Đilas ( Tito, kritička biografija) je kasnije izjavio da je logor Goli otok bio strašniji od nacističkog logora u Dachau. Komentar Rankovića u prisustvu Tita i Đilasa da je pretjerano mučiti drugove koji su do nedavno bili naši istomišljenici, Tito je abruptno, ljut, prekinuo razgovor, kako je to Đilas opisao. Poslije toga su Ranković i Đilas, nekadašnji sudionici poslijeratnog pokolja pod devizom: „naši su neprijatelji divlji psi koje treba u ime civilizacije ubijati“, toliko bili ustrašeni da se nisu usuduli, prema riječima Đilasa, niti svoje najbolje prijatelje spasiti od smrti. Time je ponovno uspostavljen teror iz 1945. godine u kojem Tito bezobzirno ne štedi ni najbliže suradnike kad se radi o njegovoj vlasti. Terorom se stvarao novi jugoslavenski čovjek, potpune psihičke servilnosti, koji je rezignirajući prihvaćao u potpunosti Titovu diktaturu. Diktator je tada mogao u bijelim rukavicama voditi liberalniju politiku i dostatnu većinu korumpirati davanjem privilegija podobnima i nesposobnima. To je baza današnje nostalgije za onim vremenima.

Pogledajmo povijesne uzroke polarizacije u Hrvatskoj.

Borba 1941. godine u Jugoslaviji je imala istodobno tri aspekta: oslobodilačka borba patriota, građanski rasni rat i revolucionarni klasni rat. Istinsku oslobodilačku borbu protiv različitih neprijatelja hrvatskog naroda vodili su patrioti domobrani koji su bili antikomunisti i partizanski patrioti koji su bili antifašisti. Tu su borbu oni podsvjesno vodili, bez obzira tko ih je organizirao i iskorištavao. Njih treba razlikovati od ustaša pod vodstvom Pavelića koji su tada bili fašisti i od boljševika pod vodstvom Tita koji su tada bili staljinisti. I domobrani i partizani su se, mada prevareni, borili protiv diktatura i nadali se stvoriti slobodnu i višestranačku demokraciju. U stvari je bio mali broj ustaša i boljševika, pa su Pavelić i Tito trebali avangardu u diktaturi kako bi terorom i makjavelističkim lažima pridobili veliki broj istinskih antikomunista i antifašista.

Već 1944. godine Tito osniva OZNU (kasnija UDBA) po uzoru na Lenjinovu ČEKA (kasnije KGB) i Jugoslavensku Narodnu Armiju po uzoru na Crvenu Armiju. Sudstvo i kazneni zakon organizira tajno s Kardeljom i Bakarićem, koji je kasnije smijenio Hebranga, po uzoru i iskustvu SSSR-a. OZNA je bila iznad Narodne Fronte i Odbora i glavni egzekutor smrti i poslijeratnog terora. Time je provedena boljševizacija Jugoslavije do te mjere da se sam Churchill potužio Staljinu da je Tito mjesto njihovog dogovora u Moskvi fifty-fifty, proveo 90% komunistički utjecaj. Staljin to momentalno lažno opravdava Titovim seljačkim mentalitetom. Istodobno Staljin pokušava preko svog kvislinga Tita stvoriti komunističku balkansku Uniju. Churchill reagira na tu moguću uniju s prijedlogom „Podunavske katoličke federacije“: Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Austrije, Bavarske i Italije (vidi npr. Churchillove, memoari Drugi Svjetski rat). Nažalost Roosevelt nije podržao taj plan, jer se je bojao da bi se došlo u sukob sa Staljinom koji mu je obećao navijestiti rat Japanu!

Da puč Vokić-Lorković nije likvidiran od strane Pavelića, Luburića i Bobana povijest Hrvatske, koja je poslije kapitulacije Italije listopada 1943. imala cijelu jadransku Hrvatsku i hrvatski dio Istre, bila bi potpuno drugačija. To bi imalo reperkusije na cijelu poslijeratnu Europu. Bio bi se ostvario Churchillov plan o invaziji u Dalmaciji, jer bi pučisti zajedno s HSS-om u dogovoru s austrijskim generalom Glaise von Horstenaom razoružali Nijemce ili im dopustili prebacivanje u Mađarsku, gdje su bili potrebni kako bi usporili prodor Crvene armije. Time bi Englezi bez vlastitih žrtava ojačali zapadni front i spriječili oružano Staljina i Tita od stvaranja boljševističke Jugoslavije.

Strah od Churchillove ideje da oružano onemogući stvaranje komunističke Jugoslavije, bio je glavni razlog Titovog pokolja u Bleiburgu! Za diktatora politička sigurnost nema granica u zločinu.

Hebrang je bio protiv da se sve odluke donose isključivo u centralnom Titovom generalštabu, jer su hrvatski partizani u kompromisu s HSS-om imali drugi plan oslobađanja Hrvatske s višestranačkim sustavom. Hebrang je naglašavao Hrvati ne žele ponoviti pogrešku iz 1918. godine (vidi npr. Jera Vodušek Starič: Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.).

Kako ne bi došlo do stvaranja slobodne demokratske Hrvatske morali su Vokić, Farolfi (HSS), Hebrang i drugi hrvatski rodoljubi u bestijalnom mučenju biti likvidirani od Pavelića i Tita. Tu se pokazalo da za Hrvatsku Pavelić nije bio alternativa Titu, nego paralela! Iz navedenoga se vidi koliko je idiotska i bolševistička propaganda da bi Hrvati nestali kao narod s lica zemlje da nije bilo Tita.

Jedino odlučna demokratska lustracija vodećih ustaša i bolševika može prevladati današnju političku polarizaciju.

Još uvijek, nažalost, očekujemo jednu znanstvenu analizu veličine tragedije na različitim nacionalnim, političkim i ekonomskim sektorima Hrvatske od ustaške i bolševističke revolucije i njezinih mentalnih posljedica. To su bile izgubljene godine za Hrvate: Šizofrenija između službenog i privatnog razmišljanja i pokušaj pretvoriti ludilo u racionalno. Najgore je da je to neurološki, osobno nezapaženo, polako ulazilo u podsvijest ljudi, što se još uvijek reflektira u današnjoj paradoksalnoj hrvatskoj politici! To je stvorilo političku polarizaciju koja još i danas šteti demokratskom razvoju u Hrvatskoj. Dakle ta dva zombija i posthumno štete normalnom razvoju politike i ekonomije kod nas! Realno razlikovanje između istinitih patriota u drugom svjetskom ratu i kvislinga ustaša i bolševika će omogućiti prevladati polarizaciju pomoću demokratske lustracije. Lustracija je važna kako ne bi došlo do reprodukcije da i mlađa generacije postane djelomično politički bolesna pod utjecajem starijih ustaša i bolševika na vodećim političkim i administrativnim pozicijama! Pomirenje ustaša i bolševika pokazalo se kratkotrajno i samo u ratu. Samo biološka smrt starih reakcionera može donijeti dugotrajno pomirenje. Čekati na to je predugo, jer kako je kazao Gorbačov: Tko dođe prekasno toga život kažnjava!

Ni lijeva ni desna politika ne donosi rješenje našim današnjim problemima, nego samo istinska demokratska politika može dugoročno stvoriti europsku Hrvatsku. Demokracija ne treba neprijatelje, nego partnere rekao je Barack Obama! Za demokraciju je ova današnja polarizacija u Hrvatskoj otrov. Prava demokracija zahtijeva minimalni nacionalni konsenzus! Bez njega nema izlaza iz naše krize pravnog poretka i korupcije! Jedino ako shvatimo uzroke polarizacije i ako uspijemo razlikovati pokrete, a mlađa generacija se uspije distancirati i od ustaša i od boljševika, postoji realna nada stvaranja političkog i ekonomskog blagostanja u Hrvatskoj. Distancu od fašizma i komunizma upravo su lustracijom uspjeli provesti druge tranzicijske zemlje. Bez toga nema nam mjesta u Europi! Samo izolacijom od Balkanskih vukodlaka možemo stvoriti pravi Europski trend u društvu. Lako je identificirati ustaše i bolševike, jer to su oni koji insistiraju na asimetriji između fašističkih i bolševističkih zločina. To su bolesnici, političke side, koje treba brzo politički izolirati da ne dođe do sulude epidemije: „Mi ti se kunemo ili Za dom spremni“, jer to vodi do logora! Ta izolacija je najbrži put da se konačno stvori demokratski i hrvatski dominantni trend u našim medijima i javnom životu, jer danas vlada obrnuti trend!

Dr. Ivo Derado