Lužnica u punom sjaju i ljepoti

Barkoni dvorac Lužnica sredinom je listopada, poslije višegodišnje obnove, svečano i širom otvorio svoja vrata. Slavlje Družbe časnih sestara milosrdnica, koje su u dvorac uselile i o njemu brinule još od 1925. godine, započelo je svetom misom predvođenom od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića. Nakon mise održane pred nekoliko stotina uzvanika u okrilju dvorišta, uslijedila je prekrasna večer u unutrašnjosti dvorca.

Slavlje je nastavljeno koncertom sakralne glazbe u svečanoj dvorani, u izvedbi prvakinje Opere HNK iz Zagreba, rođene Zaprešićanke, sopranistice Mire Vlahović, uz glasovirsku pratnju Edmunda Andlera. Misa i koncert bili su početak Dana otvorenih vrata i mogućnosti razgledavanja obnovljenog dvorca Lužnica i novoizgrađenog Duhovno-obrazovnog centra.

Drugi dan u prekrasno sunčano nedjeljno jutro, posjetiteljima je upriličen prigodni program nastupom jedinstvene samoborske skupine »Barok i lipicanci«. Na travnjaku ispred Lužnice dočaran je nekadašnji život dvorske vlastele, uz pomoć barokne odjeće i uspješno dresiranih lipicanaca.

Do dvorca vrlo se jednostavno stiže iz središta Zaprešića, cestom prema graničnom prijelazu Harmica, u smjeru mjesta Brdovec. Poslije samo nekoliko kilometara putnici ugledaju jednokatni dvorac, vrlo skladnog i simetričnog pročelja. U središnjici dvorca, svečana dvorana s balkonima. Dvorac sa slikovitim kulama na uglovima, baroknih detalja i renesansnih motiva stoji na blagoj uzvisini, okružen njegovanim parkom. Namijena kula nije obrambena, ni nadzor ulaza, već samo naslijeđe graditeljske tradicije. Pogledi kao iz priče, kako prema dvorcu, tako i iz stambenih kula, s čijih se prozora pružaju idilični vidici.

Prednji i dvorišni ulaz u dvorac posve su slični i vode do središnjeg drvenog stubišta u predvorju. Tu je vidljiva godina izgradnje 1791. Kao zaštitnica dvora nalazi se na vrhu stubišta kip Marije s Isusom, dok je na katu prekrsna barkona kapela Svetog Križa. Izvorni namještaj dvorca uglavnom je nestao u prošlosti, no ostale su lijepe kaljeve peći, kamena ograda stubišta i ugrađeni ormari u svečanoj dvorani iz razdoblja kasnog baroka. Ulazi u sobe ističu se rezbarenim vratima s ukrasnim dovratnicima.

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog djeluju u Hrvatskoj već više od 160 godina, a dvorac su 1925. kupile od udovice Ane, posljednje iz obitelji baruna Raucha, za potrebe smještaja i odmorišta za stare i bolesne sestre. U prigodnom tiskanom Programu, sestra Ljiljana Grgić piše kako je veliko poljoprivredno dobro uokolo dvorca Lužnice kroz dugi niz godina snabdjevalo hranom siromašne bolesnike Bolnice sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici, ali i matični samostan u Frankopanskoj ulici u Zagrebu.

Godinama je Lužnica bila mjesto proizvodnje hrane, ujedno i služila kao samostan i dom za starije sestre. No za smještaj starijih sestara dvorac nije bio najbolje funkcionalno rješenje. Stoga je došlo do ideje prenamjene i obnove Lužnice, te potrebe izgradnje novog samostanskog objekta. Uz veliku pomoć njemačke katoličke organizacije Renovabis izgrađen je najprije novi stambeni objekt, u koji su najprije preselile sestre iz dvorca. Tek tada su u samom dvorcu mogla započeti mnogobrojna restauratorska istraživanja, sanacije i obnove. Izvršeni su drenažni radovi temelja, obnovljene su sve instalacije vode, struje, plina i grijanja, kompletno je popravljeno krovište i uređeni su podrumi. Cijelo ovo vrijedno povijesno i kulturno dobro detaljnim je završnim radovima pripremljeno za kulturno duhovne sadržaje poput konferencija, izložbi, druženja i rekreativne programe. Time je jedan od deset najvrednijih dvoraca sjeverozapadne Hrvatske spašen od daljnjeg sigurnog propadanja, istaknula je koordinatorica radova sestra Miroslava Bradica. U financiranju radova uz najzaslužniju bavarsku tvrtku Renovabis, sudjelovalo je i Ministarstvo kulture, Grad Zaprešić, kao i posebno Družba sestara sa svojim vlastitim sredstvima i okupljanjem mnoštva stranih i domaćih donatora. O svom radu sestre su na katu dvorca pripremile izložbu o svom povijesnom djelovanju.

Zbog posebne ljubavi sestara milosrdnica prema Majci Božjoj, dvorac Lužnica je još 1928. godine dobio naziv Marijin dvor, te će pod tim imenom nastaviti djelovati i kao novi Duhovno-obrazovni centar. A što to Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor Lužnica čini posebnim? To treba doći vidjeti i doživjeti! Bez sumnje, u svako godišnje doba Lužnica će sjajiti punim sjajem i ljepotom, biti privlačna kao i u dane svog ponovnog otvorenja. Sestra Marcela Šereš piše u prigodnom Programu kako izuzetna ljepota osam hektara velikog perivoja koji okružuje barokni dvorac Lužnicu s malenim jezerom, šumarcima i povijesnim šetnicama dužine čak više od 2,5 kilometara, čini boravak u Lužnici nezaboravnim i drugačijim od uobičajene svagdašnjice.

Dok se doživljaj mira i opuštenosti koji nude prostorije dvorca Lužnica upotpunjuje se mirnim okružjem okolne prirode, pruža gostima mogućnost dubokog poniranja u ono bitno u čovjeku, podupire njihov duhovni i osobni razvoj, produbljuje međuljudsku komunikaciju, potiče kreativnost, molitvu i meditaciju... Sve to moguće je ostvariti i u dužem boravku, jer Centar raspolaže s 56 jednikrevetnih soba sa sanitarnim čvorom i sa osam seminarskih prostorija odgovarajuće opremljenih za razne oblike rada, te prostorima za molitvu, meditacije i osobne razgovore. Sestre nude domaću hranu iz vlastite kuhinje, eko-proizvode iz svog domaćinstva i vrta, dok za uspomenu posjetitelji mogu ponijeti ukusne suvenire i eko-proizvode. Dvorac je radnim danom otvoren za razgledanje od 13 do 15 sati, a za grupne posjete po dogovoru.

Na dobro riješenim internetskim stranicama (www.luznica.com) autor Zaviša Kačić-Alesić piše o vremenima Drugog svjetskog rata i komunističkog poraća u dvorcu Lužnica. Spominje kako su sestre neprekidno morale dvorac i okolicu braniti od prolazećih vojski, ali ipak, ni od jedne na sreću nisu pretrpile maltretiranja. »Ratnih se godina živjelo skućeno i skromno. Nedostajalo je radne snage i ogromno zemljište časne nisu mogle obrađivati same. Naravno da su zbog toga trpjele i kuće koje su namirnice dobijale iz Lužnice. Završetak rata donio je nove nevolje. Svakom je poznato kako su komunističke vlasti gledale na katoličku crkvu. Ogromni djelovi zemljišta su sestrama oduzeti u orgijanju nacionalizacije, a ostavljen im je samo najuži pojas oko samog dvorca u kojem je zemlja najnekvalitetnija i najneplodnija. Osim toga, veliki broj sestara je ostao bez posla u bolnicama, školama i praktično svugdje gdje su do 1945. radile. Može se bez pretjerivanja reći da im je u pitanje došla gola egzistencija. Uz siromaštvo umirujuće sigurno nisu djelovala ni smaknuća svećenika ili montirani proces zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Viktora Stepinca. Ipak, sestre nisu klonule duhom. Uhvatile su se u koštac s novonastalom situacijom i uz Božju pomoć opstale. Zanimljivo je da i u tim teškim godinama druge i komunističke Jugoslavije broj novih zvanja praktično nije opadao. Dolazak demokracije i uspostavu neovisne i samostalne države Hrvatske sestre su, samo se po sebi razumije dočekale s uzdahom olakšanja. Danas Lužnica, nastavlja tradiciju ali na jedan posve novi i humani način.«

U skladu s karizmom svog osnivača sv. Vinka, sestre su Lužnicu cijelo vrijeme od 1925. godine, osim u gospodarsko-ekonomske svrhe, smatrale svojim centrom neposrednog dobrotvornog i prosvjetnog rada. Zato se ni danas ne treba čuditi što nastavljaju na tim načelima društvene, kulturne i ekološke ponude svom narodu, s istom upornošću i s istim motivima. To se prepoznaje od uvodnih riječi vrhovne glavarice sestre Blage Bunčuga i ne manje zaslužne ravnateljice sestre Miroslave Bradica, sve do onih sestara koje smo usput susretali i koje uz vedar osmjeh, ali i sa sjetom teških prošlih vremena, rado tumačile mnoge događaje iz prošlosti stanovanja u dvorcu. Cijelo okružje Lužnice s parkom i jezerom, sjenicama, stazama i mostićima, kao i novoizgrađeni centar, zamišljeni su u svrhu ostvarenja planiranih i ponuđenih programa koji će u četiri područja, religioznog, društvenog, kulturnog i ekološkog sadržaja, sve namjernike jače potaknuti na razmišljanja o općem dobru. U tom vidu trebao bi se probuditi i interes javnosti, moguće i uz pomoć najavljenog Božićnog sajma. U vođenju Božićnog seminara sudjelovati će svećenici, stručnjaci s područja etnologije, književnosti, glazbe i sestre milosrdnice. Namjera je zainteresiranima više približiti hrvatske običaje božićnog slavlja. Uz otajstvo i božićnu simboliku u liturgiji, biti će predstavljeno stvaralaštvo nadahnuto Božićem, posebno u književnosti i uz kreativno oblikovanje proslave.

Treba zaključiti, kako je pothvat obnove dvorca Lužnica, kao i osmišljeni program duhovne obnove, posebno vrijedan projekt. Časne su ponovno dokazale kako se vjerom, upornošću i ljubavlju mogu učiniti nevjerojatni obnoviteljski poduhvati i dale primjer kako je vrijednu hrvatsku povijesnu baštinu moguće očuvati za budućnost. Posebna vrijednost je to da dvorac Lužnica, iako je privatno vlasništvo, postaje posve otvoren i kao opće dobro dostupan i na korist svima. Na sreću nije stradao u komunističkom vremenu, niti je prepušten zubu vremena zbog nezainteresiranosti institucija, poput nekih drugih propalih a vrijednih dvoraca u Hrvatskom Zagorju. Upravo je zablistao novim sjajem zahvaljujući upornosti i volji Družbe sestara milosrdnica. Zato sestrama velika hvala na slavu Božju! A na obnovljeni dvorac Lužnicu, treba snažnije upozoriti hrvatsku javnost, jer sjaji punim sjajem i od prve osvaja posjetitelje svojom ljepotom, mirom i pitomim okolišem.

Damir Borovčak