| Politički ekstremizam strukovne udruge |
 |
 |
 |
| Ponedjeljak, 03. prosinca 2007. |
|
U Hrvatskoj postoji veliki broj raznih udruga, od onih strukovne
naravi, do onih kojima je političke teme najbliže. Nažalost, politika
vrlo često određuje tko će voditi i strukovne udruge, pa tako dobivamo
strukovne udruge koje vode pojedinci koji su potpuno zaslijepljeni
svojom političkom misijom. Zgodan primjer za to je slučaj na koji se
ovdje osvrćemo, a o kojem nam je materijale nedavno poslao jedan od
naših čitatelja. Tako ovdje donosimo odgovor iz 2003. udruge ELSA
Hrvatska, podružnice Europske udruge studenata prava i mladih pravnika,
na tekst Matka Marušića "Zašto volimo Hrvatsku" koji im je
elektroničkom poštom poslao HIPnet. Tekst "Zašto volimo Hrvatsku" na
romantičan, ali opet razložan način govori o potrebi očuvanju nekih
općih i nacionalnih vrednota u Hrvatskoj. No, odgovor iz ELSA Hrvatske,
kojeg su svojedobno potpisali Ruth Frölich i Igor Volner, otkriva
politički ekstremizam kakav se rijetko vidi i na hrvatskoj političkoj
sceni.(mm)
Odgovor ELSA Zagreb na poslani tekst "Zašto volimo Hrvatsku?"
u svezi s Vašim mailom od 27. siječnja 2003. godine pišem Vam sa zamolbom da nam više ne šaljete Vaše mailove s porukama bilo kakvog sadržaja.
Naime, Europska udruga studenata prava (ELSA) Zagreb je međunarodna neprofitna, nepolitična i nevladina organizacija koja se bavi prvenstveno promocijom međuakademske suradnje među studentima prava i mladim pravnicima, razvijanjem tolerancije u društvu, zalaganjem za pravedan svijet u kojem se poštuje ljudsko
dostojanstvo i kulturalna raznolikost te razvija svijest o zaštiti i promicanju ljudskih prava.
S obzirom na to, nadam se da Vam je jasno da ne možemo i ne želimo imati nikakve veze sa Vašom organizacijom koja po našem uvjerenju se ne zalaze za ništa od navedenoga. Nadamo se da shvaćate da nas ovakve poruke vrijeđaju i po našem mišljenju apsolutno uopće ne doprinose razvoju Republike Hrvatske kao demokratske i suvremene države. Nas kao mlade pravnike uostalom prvenstveno zanima razvoj pravne države u kojoj se poštuju ljudska prava i sloboda mišljenja, ali bez bezobzirnog i neargumentiranog vrijeđanja pojedinaca koji nisu ništa drugo skrivili već izrekli svoje mišljenje. U prvom redu tu mislimo na roman Fukara g. Aralice koji je po našem mišljenju dotakao dno u društvenom, moralnom i književnom smislu.
Smatramo da to u svakom slušaju nije način da se pokaze ljubav prema Hrvatskoj.
Stoga, molimo Vas da nas skinete sa Vaše mailing liste.
S poštovanjem,
Zašto volimo Hrvatsku?
Zašto volimo Hrvatsku? To nije političko pitanje, ni nacionalno, ni osobno, nego pitanje svih pitanja: ono će nam dobrim dijelom dati odgovor na ovozemaljski smisao našega života. Hrvatsku, držim, volimo racionalno i iracionalno. Racionalno znači razumski, tako da možemo objasniti zašto je tome tako. Iracionalno je ne-razumski, nešto što naprosto osjećamo i teško nam je objasniti razlozima, korisnošću ili računski.
Hrvati su 888 godina (od 1102. do 1990.) strastveno željeli samostalnost i nebrojeni su naraštaji dali svoje najbolje sinove u borbi za slobodu. Zašto ljudi toliko žele samostalnost, zašto žele slobodu? Budući da je hrvatska čežnja za slobodom starija od naših odnosa sa Srbima, jasno je da Hrvatstvo nije anti-Srpstvo (ni anti Talijanstvo, ni anti-Madžaronstvo). Naša (i svačija druga) čežnja za slobodom proistječe iz čovjekova prirodnog osjećaja da će mu biti najbolje kad bude sam sebi gospodar. Tako i jest, premda naizgled ima i dobrih gospodara, te premda se ponekad život u ropstvu čini jednostavnijim od života u slobodi. Kad je čovjek svoj gospodar onda on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos odgovornost, dva vrlo važna osjećaja: ponos stoga što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost stoga što gospodarenje znaci odgovornost. No, to su teme o kojima treba zasebno govoriti.
Imajući svoju državu, čovjek bolje živi. Plodovi njegova rada pripadaju mu potpuno, i kroz ono sto sam stvori, oplemeni i uštedi, i kroz porez koji mu se vraća kao javna usluga upravo njemu. Nitko ga ne iskorištava, a čak ako ga tko njegov i iskorištava, to mu se barem dijelom vraća kroz javne usluge. Zapravo samo u svojoj zemlji ima smisla kupiti zemlju, za njivu, vrt, ili grob, vrijedi sagraditi kuću i može se umrijeti okružen svima onima do kojih nam je stalo.
U vlastitoj državi, svi ljudi govore istim jezikom i na tom su jeziku sve knjige, natpisi, zakoni i sredstva javnog priopćavanja, a njime govore i susjedi, policajci, svećenici i političari. No, to nije sve, nego tek početak: imanje države omogućava pojedincu da združenim naporom sa svojim zemljacima postigne vise nego što bi sam mogao.
Zajedno se grade škole i stadioni, ceste i luke, parkovi i odmorišta. Zajedno se bolje branimo i predstavljamo, biramo i bivamo birani pa tako i posredno i neposredno odlučujemo o svojoj sudbini. Simbolično rečeno, samo u svojoj državi čovjek može postati predsjednik države. Zbog zajedničkih kulturnih, povijesnih i religijskih korijena ljudi imaju slične želje i stremljenja, pa se lakše sporazumiju i dogovore, lakše zajedno rade i trpe, i ljepše se zajednički raduju uspjesima, svojima, tuđim i zajedničkim.
(Neki bi rekli da se sve to može postići i u velikoj zajednici cijeloga čovječanstva, no to nije točno, zbog najmanje dvaju razloga. Prvo, čovječanstvo je toliko veliko i toliko raznoliko da se ne može udružiti kao narod u jednoj državi, a drugo - iako je vise puta pokusano, npr. u komunizmu, to na svijetu zasad ne postoji, pa ne treba tražiti od male, slabe i tek oslobođene Hrvatske da pode tim putom. Oni koji tako govore, najčešće Hrvatskoj rade o glavi. Uostalom, ne vidim kako bi se moglo postati građanin svijeta, a da se prije nije odredio i ispunio nacionalni identitet. Budući da je to nama Hrvatima nijekano stoljećima, više to ne smijemo dopustiti dok nam je na ramenu glava.)
"Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva" kaže veliki češki pisac Milan Kundera ("Nepodnošljiva lakoća postojanja"). Ta je rečenica prije svega osjećajna, premda je izgovorena običnim riječima, a bliska nam je i u svojoj zbiljnosti. Ne može čovjek živjeti bez korijena, bez ljubavi, bez osjećaja koji se ne mogu i ne moraju objasniti razumskim argumentima.
Zašto volimo svoju majku? Ima od nje i ljepših i mladih i obrazovanijih žena, ali ne pada nam ni na kraj pameti da pođemo tražiti drugu majku.
Zašto volimo "Hajduk" ili "Dinamo"? Naša ljubav (na žalost) nije povezana s njihovim dostignućima, niti sa stilom igre, pa zašto onda ne bismo navijali za neki bolji klub, koji igra stvarno bolji nogomet? "Naši su", rekao bi čovjek, no - što to zapravo znači? Ne poznamo osobno ni jednoga igraća, većinom su iz drugih krajeva zemlje (ili iz inozemstva) - po čemu su oni naši da ih toliko volimo?
Naši su po onom ne-razumskom osjećaju pripadanja, radosti prepoznavanja, prvim sjecanjima, mirisima djetinjstva, očevoj ruci koja nas je čuvala na prvoj utakmici... I volimo ih, iako baš nikako razumski ne možemo objasniti zašto ih volimo.
Lijepo je voljeti. Lijepo je pripadati. Eto, i zato volimo Hrvatsku.
Nismo mi izabrali da budemo Hrvati. Mogli smo se roditi i kao Nijemci, ili kao Nigerijci. Mi za svoje Hrvatstvo nismo ni zaslužni, ni krivi. Ono nam se naprosto dogodilo. I ne možemo ga promijeniti jednako onako kao sto ne možemo promijeniti majku ili nogometni klub za koji navijamo.
Ako se sada doista usredotočimo na nasu, današnju, zbiljsku Hrvatsku, vidjet ćemo da ima još mnogo razloga, razumskih i osjećajnih, zbog kojih je volimo, dapače, zbog kojih bismo je trebali još vise voljeti. Prvo, ona je lijepa, neizmjerno lijepa, i, oprostite, vjerojatno jedna od najljepših zemalja na svijetu. Drugo, ona se nalazi na dobrom mjestu – u srcu zapadne civilizacije: okružena je starom Grčkom, velikim Rimom i Svetim njemačkim carstvom. Firenza i Beč su na dohvatu nešto bolje šetnje, Prag i Švicarska bliski su susjedi, Sveti je otac preko kanala, a Sveti Stjepan u sjevernom dvorištu. Sjetite se samo Hrvata koji žive u Australiji: njima je prva susjedna zemlja Malezija, a udaljena je 5.000 km. Na ovom mjestu ne moram nabrojiti bas sve hrvatske vrijednosti; možda treba spomenuti obilje pitke vode, vrlo plodnu slavonsku ravnicu, ugodnu klimu, dobru hranu i - lijepe i pametne ljude. Ukratko, čovjek ima mnogo, i vrlo jakih razloga da živi u Hrvatskoj i da je snažno i strastveno voli.
No, ljubav ne može opstati sama od sebe, bez truda, vjere, odricanja i njegovanja. Voljeti Hrvatsku vrlo je potrebno, jer ćemo je tako bolje živjeti i očuvati je za sebe i svoje potomke. No ta je ljubav ujedno I velika odgovornost, kao sto je i svaka druga ljubav - prema Bogu, ženi, djeci, poslu. U ljubavi nije dovoljno samo voljeti. Ljubavi se mora uzvratiti - mora je se njegovati, hraniti i čuvati svime onime sto je prispodobivo njezinoj snazi i dostojno njezine važnosti. Ljubav daje težinu jednoj strani vage; da bismo je održali, na drugu stranu moramo staviti odgovarajuću količinu odgovornosti. Ljubav bez dostojne odgovornosti ne može postojati. Bit rasprave o ljubavi jest rasprava o odgovornosti potrebama te ljubavi.
Ljubav nosi obveze, a obveze se vraćaju kao korist i ljepota življenja. Proistječe da u Hrvatskoj nesretno žive oni koji je nedovoljno vole i oni koji je vole ali je nisu dostojni.
Što treba i što se može učiniti u ime ljubavi za Hrvatsku? Može se i mora se učiniti mnogo, a to bi trebao odrediti svatko za sebe, prema svojim sposobnostima i svojem viđanju ljubavi za Hrvatsku. Ja ću ovdje sebi uzeti slobodu i nabrojit ću četiri bitne stvari, koje može napraviti svatko, bez truda i troška, bez učenja i mučenja, naprosto tako da uvijek misli koliko voli Hrvatsku.
Što češće pjevajmo našu himnu. I pritom držimo desnu ruku na srcu. Neprijatelji Hrvatske proglasili su da je to znak HDZ-a, ali nije. Ta je gesta previše važna da bi je svojatao itko osim hrvatskog naroda. Dok pjevate "Lijepu našu" držite ruku na srcu. To rade svi uljuđeni narodi pa radimo i mi.
Hrvatski je jezik potiskivan, iznakazivan i progonjen srpskim imperijalizmom 150 godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da se vise ne može vratiti točno na svoje prave korijene. No, može se bitno popraviti, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Za manje stručne, reći ću ovo: služite se 6. izdanjem Hrvatskog pravopisa autora Babić-Finka-Moguš (izdala "Školska knjiga", Zagreb). Ustrajte da u školi Vašu djecu uče po tom pravopisu. Najbolji hrvatski jezikoslovci su profesori Stjepan Babić i Dalibor Brozović.
Svim silama, u svakoj prilici i u svakom času, čuvajte čistoću svoje Hrvatske. Tu nema kompromisa: kad god je prljate a da Vas nitko nije vidio - prljaju je i drugi kao i Vi, i bit će prljava i bit će osiromašena. Od bacanja opušaka, preko razvrstavanja smeća do stroge discipline u odlaganju krupnoga i kemijskog otpada - počnite od sebe (!) i strastveno se bavite održavanjem čistoće Lijepe naše. Učite djecu, opominjite odrasle, raspitujte se kod stručnih i nestručnih! U strašnoj navali onečišćenja, sve većem broju stvari koje su otpad i sve većem broju stanovnika (turisti!), samo mi možemo spasiti Hrvatsku da ostane čista i zdrava.
Kratko rečeno, poštenje je sve ono što nas uči sveta mater crkva i, kad se malo bolje zamislimo, svatko od nas zna što je pošteno a što nepošteno. Nemojte pričati o tuđem nepoštenju! Mislite o svom - poštenju. Od suzdržavanja od psovke, preko držanja rijeći, do plaćanja poreza. Nema govora o varanju, sitnim krađama, zatajivanju, kašnjenju, neiskrenosti, laganju! Hrvatska - to smo mi! O količini laži, krađe i prijevare u Hrvatskoj - odlučujemo mi. Počnimo od sebe. Drugi će nas slijediti. Uostalom, uvijek je moćniji, uspješnji i bogatiji onaj koji je pošten, nego onaj koji je nepošten. Ako to ne vjerujete - pogledajte svijet oko sebe, ali dobro, pažljivo, u ukupnosti čovjekova življenja. I vidjet čete da se raj, pakao i čistilište raspoznaju već na Zemlji.
Mato Marušić
|
Komentari
2. ...S obzirom na to, nadam se da Vam je jasno da ne možemo i ne želimo imati nikakve veze sa Vašom organizacijom koja po našem uvjerenju se ne zalaze za ništa od navedenoga
S obzirom na sve receno u ovim citatima, jasno je da ELSA drzi kako se HIP ne zalaze ni za sto od onoga za sto se zalaze ELSA. A primarna briga HIP-a je briga ua hrvatsku nacionalnu drzavu... Zanimljiva su i imena potpisanih; iako se ovdje ne najmeravam baviti njihovim etnickim porijeklom, vidljivo je tko su i odakle su. I iako se iz svoje perspektive oboje potpisanih bore kako vele za 'ljudska prava' (pretpostavljam za sve), vise je nego ocito da ono sto Hrvati drze svojim interesom ili pravom (dakle necim sto je rezultat njihove 'kulturne (!) raznolikosti' (Etnicka naravno nije bitna) s pozicije ELSE zasluzuje potpunu osudu.
To je naravno tipicna masonska pozicija. Raspoznaju li autori pisma koje je stiglo iz ELSE tu cinjenicu, posve je nebitno. Jer, ako izraelski veleposlanik u Zagrebu i dalje osudjuje Thompsona jer 'mozda i nesvjesno okuplja ekstremiste' onda je posve moguce reci da je ELSA institucija ciji su stavovi, mozda i nesvjesno, obicna i notorna 'masonština'.
Nije mi jasno zašto ga žele uništiti? Pa većina pripadnika toga gubitničkog naroda (“krdo” i “rvatići”, kako ga naziva Golub) uredno voli svoju Jugu, uredno sluša Latina, i divi mu se i plače za sudbinom “srpskih civila” u posljednjim “ratnim događanjima”, uredno je za normalizaciju odnosa sa Srbijom i povratka Srbijanaca na “naše more”, većina pripadnika tog naroda se izruguje od pokušaja standardizacije hrvatskog jezika i njegovog odvajanja iz “dijasistemskog ” zagrljaja sa srpskim itd. itd. A o onoj “šačici” koji nisu “krdo” ni “rvatići” (slavosebi) ne treba trošiti riječi, oni su manjina, šačica.
“Fräulain Ruth” i njezini drugovi su za neku pravnu državu i tolerantno društvo, puno multikulti igara i sličnih opsjena. Pitanje je zašto to nisu tražili za njihove Juge kada se onako divljački ubijalo, proganjalo Hrvate i Šiptare sui generis, i političke neistomišljenik a? Znači, za njih je tada bilo sve u redu.
Kada su kod tolerancije, često rabe jednu upravo odvratnu i bolesnu izrjeku svojeg gurua, mračnjaka Martina Bubera: “Nema tolerancije za netolerantne!” To je na najgorim zasadama zločinaca Dugašvilija i Broza i njihovih trabanata.
“Fräulain Ruth” će, naravno, određivati tko je tolerantan a tko je netolerantan. Netolerantni će imati izbora: Jazovka, Lepoglava ili logori.
A naša “tolerantna fräulain Ruth” povodljiva je i imitira Zapad pa svoje ime piše s RUTH, onako kako ga pišu Englezi ili Francuzi! Ne zna, dakako, naša “fräulain” da se imena iz hebrejskog “pišu” fonetski. Dakle, RUT, SARA (ne Sarah, ono “h” je konsonant “he” i ovdje služi samo kao oznaka ženskog roda i ne izgovara se na kraju riječi), DEBORA (ne Deborah) itd. U originalu ime Rut glasi רות (רות - s desna na lijevo piše ovako, Roš /r/, Vav / konsonant «v» koji ovdje «igra ulogu» dugog vokala «u» i Tav /t/ - dakle RUT) i nema potrebe ga pisati s TH.
Ali «tolerantna fräulain Rut” to ne zna.
Taj je problem Volner mogao riješiti u samoj toj ustanovi odakle i sam dolazi a ne tražiti redakciju objavljenog teksta reakcije. Pa kad se oni tamo obračunaju onda su mogli na ovaj portal poslati obavijest o ishodu. Ovako, što su rekli ostaje ali nikome ništa.
RSS za odgovore na ovaj komentar.