Veljko Kadijević bio je zadnji ministar obrane bivše SFRJ od 1988. do 1992., te na čelu JNA 1991. kad su vođene vojne operacije u Vukovaru i Dubrovniku, zbog čega je protiv njega u Hrvatskoj raspisana tjeralica. Visoku dužnost u ratno doba, sve do '92.g., Veljko je  obnašao u vladi SFRJ u kojoj je također sjedio današnji Mesićev savjetnik Budimir Lončar, ondašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, jedan od zaslužnijih za podržavanje embarga na uvoz oružja nametnut napadnutoj Hrvatskoj. No, vratimo se na Kadijevića. Da bi njegova vizija vlastitog zločinačkog pothvata bila jasnija, najbolje je pročitati nekoliko rečenica što je nakon stravičnih razaranja Hrvatske, bez imalo srama i kajanja, napisao vojni strateg Veljko Kadijević u svom autorskom «djelu» «Moje viđenje raspada», Beograd, 1993.

«Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: - potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora; pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz područja Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način zajedno sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split (sve do "vekovnog" ognjišta-Glavine Donje, op.a,!); -nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj»

Domovinski je rat završio 1995.g. a jedan od glavnih i odgovornih za razaranja hrvatske države nikada nije bio ni pozvan barem na obavijesni razgovor u haaški Tribunal. Da bi ironija bila veća, Kadijević je neko vrijeme kao «nevin» čovjek i vojni znalac, navodno pomagao SAD u pronalaženju skrivenih bunkera i utvrda Saddama Huseina, a nakon tog unosnog posla, vraća se nazad u Srbiju. Kadijević je ispričao novinaru tjednika "Boljšovo goroda" (Veliki grad), kako prenose "Večernje novosti", da je "u proljeće 2001. na vrata njegova stana pokucao kurir iz mjesnog ureda Haaškog tribunala i donio mu poziv za sud na kojemu je trebao biti svjedok, ali da nije otvorio vrata, nego je već sutradan kupio zrakoplovnu kartu za Moskvu i odletio u Rusiju".

Od 13. kolovoza ove godine je ruski državljanin. Ruska federalna migracijska služba prihvatila je njegov zahtjev za dobivanje državljanstva, a ruski predsjednik Dimitrij Medvjedev potpisao je ukaz u kojemu se među 14 osoba nalazi i Veljko Kadijević. Poslije objavljivanja Kadijevićeve autobiografske knjige 'Kontraudar' u Moskvi i razgovora za medije u kojima je objasnio da stalno boravi u tom gradu, Hrvatska je onako reda radi zatražila od Rusije njegovo izručenje da bi mu se sudilo pred hrvatskim sudom. Vlasti u Rusiji nisu prihvatile taj zahtjev, jer su smatrale da za izručenje nema dovoljno argumenata. Za Rusiju je bilo dovoljno to što za Kadijevićem nije bila raspisana nikakva tjeralica Međunarodnog tribunala u Haagu. I što sad? Prvi čovjek Srbije Slobodan Milošević izbjegao je zasluženu kaznu preranom smrću, no nepodizanje optužnice protiv njegovih pomagača od kojih je većina danas živa i zdrava, i pustila svoje korijenje širom svijeta iako njihova imena crno na bijelo stoje u Miloševićevoj optužnici, predstavlja potpunu i apsolutnu amnestiju Srbije i svih odgovornih za počinjeni genocid.

Tu se prvenstveno misli na Kadijevića, Adžića, Hadžića i ostale koji  su počinili kažnjiva djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, protiv ranjenika i bolesnika, ratnih zarobljenika i uništenja kulturnih i povijesnih spomenika. O činjenici zašto protiv spomenutih osoba Haag nikada nije podigao optužnicu (iako su poimence spomenuti u Miloševićevoj optužnici!) govorilo se već u više navrata, (prvenstveno u medijskom prepucavanju bivšeg tužitelja ICTY-a Nicea i glasnogovornice Hartman). Posebice je bila zanimljiva teorija koju je dao naslutiti John Cencich, voditelj cijelog tima haaških istražitelja u slučaju Slobodana Miloševića, a danas predsjednik Međunarodnog udruženja istraživača ratnih zločina u Washingtonu. Istraga je trajala dvije godine, a Cencich je svakako jedna od upućenijih osoba u istrage protiv pripadnika Miloševićeve zločinačke grupe za Hrvatsku, koji su ostali nezahvaćeni optužnicama. Cencich je, sudeći po njegovim izjavama, sigurno upućen i u detalje "deala" Haaga sa Srbijom po kojem se dogodilo da šefovi JNA koji su pomagali Miloševiću u pravljenju Velike Srbije na štetu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ostanu izvan optuženičkih klupa.

Kako se stvari razvijaju oko Haaga, američka administracija možda bi, a možda i ne bi imala ništa protiv da Cencich o tome progovori. Opravdano se onda nameće pitanje tko i zašto u Hrvatskoj postavljanje takvih pitanja i provođenje istraga kako izgleda kontinuirano zaustavlja na štetu hrvatskoga naroda i generala koji sjede na optuženičkim klupama? Zašto hrvatski obavještajci ne rade svoju domaću zadaću i iz čijih to interesa? S čime se oni danas zapravo uopće bave? Možda je razlog više ovakve pasivnosti i to što se neki u Lijepoj Našoj boje da se u tom kopanju ne zagrebe malo preduboko. Ovako, ostaje samo živciranje i čitanje novinskih članaka poput ovog o Kadijeviću koji jasno ukazuju da je učinjeno sve kako bi povijest bila krivotvorena, zločinci amnestirani, a pravda za sve vijeke nezadovoljena.

M.M.B.