Zločini u Zrinu i bezobrazna šutnja (1)

Prošle godine u rujnu, na misi zadušnici u Zrinu, predsjednik komisije Justitia et pax biskup Vlado Košić postavio je otvoreno pitanje odgovornima u današnjoj hrvatskoj državi: kako je moguće da nitko od protjeranih Zrinjana do danas nije ostvario pravo na povrat očito nepravedno oduzete imovine!? Pitanje su prešutjeli svi dnevni hrvatski mediji, pitanje zločina u Zrinu prešućuje hrvatska vlast i odgovorna ministrstva. O istini se i dalje bezobrazno šuti, kako nekad u Titovom komunizmu tako i danas u fiktivno slobodnoj Hrvatskoj, jer lažni antifašisti stalno manipuliraju istinom. No u međuvremenu se otkriva strašna podvala. Zbog ultimatuma Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u svezi održavanja vladajuće koalicije na vlasti, hrvatska je Vlada pristala da iz rezervnih fondova izdvoji preko milijun kuna za obnovu spomenika u Srbu. Spomenik bi trebao svjedočiti početak antifašističkog pokreta Srba u Srbu, a u stvari je povijesna krivotvorina i predstavlja obilježavanje četničke pobune sa svim pogubnim posljedicama po hrvatski narod od 1941. - 1945. [1]

Povijest hrvatskog naselja Zrina seže daleko u prošlost. Utvrda Zrin spominje se već u 13. stoljeću kada su njome vladali Babonići. Mjesto Zrin, na južnim obroncima Zrinske gore, spominje se u popisu župa 1334.g., kao i postojanje franjevačkog samostana. Od 1347. godine Zrin je u posjedu velikaške obitelji Šubić, koji su se po gradu nazvani Zrinski. Najvjerojatnije 1508. godine rođen je Nikola Šubić u gradu-utvrdi koji je tada bio središnje boravište knezova Zrinskih. Može se predpostaviti i nadnevak rođenja, u prosincu na dan sv. Nikole, jer se nekoć novorođenom djetetu ime davalo po danu rođenja iz katoličkog kalendara. Nikola je od rane mladosti ratovao protiv Turaka te se 1529. u 21. godini istaknuo u obrani Beča.

Prošao je kroz mnogobrojne okršaje i postao je slavan kad je s 400 Hrvata godine 1542. spasio Peštu od sigurne propasti. Tadašnji suvremenici u Europi naveliko su slavili junaštvo Nikole Zrinskog, govoreći da je poslan od samog Boga. Kad je turski sultan Sulejman I. s više od 100.000 vojnika i 300 topova krenuo u šesti vojni pohod na Beč, Nikola Zrinski zatražio od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije velike i sudbonosne bitke kod Sigeta 7. rujna 1566. prisegnuo je riječima: Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao! Svojom hrabrošću i vjernošću Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici zadivili su tadašnji cijeli kršćanski svijet.

Poslije junačke smrti Nikole Zrinskog pod Sigetom, grad Zrin i dalje ostaje u posjedu Zrinskih. No ne za dugo, Turci su Zrin osvojili 20. listopada 1577. godine. U slijedećim stoljećima grad je nekoliko puta uništavan i obnavljan. U mjestu podno utvrde izgrađena je 1711. župna crkva Našašća Svetog Križa, dok je od ranije na starom groblju postojala nekadašnja franjevačka crkva Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća. Mjesto Zrin konačno je od Turaka oslobođen 1718. godine. Danas od te moćne utvrde ostale su samo ruševine. No one još uvijek govore o iznimnoj snazi i značaju srednjovjekovne utvrde u kojoj su se rađali i stolovali hrvatski knezovi Šubići Zrinski te kroz više naraštaja nesebično branili Hrvatsku. Te povijesne činjenice detaljno i kronološki opisuje Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja. [2]

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja hrabrog hrvatskog muža, bana i vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog. Na sramotu hrvatske vlasti ta je značajna obljetnica jadno prešućena, iako bi povijesna sjećanja na junaka i vojskovođu poput Nikole Šubića Zrinskog trebala biti u središtu pozornosti hrvatske vlasti i javnosti, a svakako i europske. Obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačkog života i časne smrti, nezaboravni su povijesni događaji, a grad po kojem Zrinski nose ime i iz kojeg su branili Hrvatsku i Europu, trebao bi biti u središtu hrvatske i europske pozornosti. Nažalost, taj su spomendan u Zrinu hrvatska vlast i politika bezobrazno zanemarili, a hrvatski mediji već uobičajeno prešutjeli. Hrvatskoj vladi trebalo bi biti poznato da Nikolu Šubića Zrinskog izuzetno poštuju i cijene čak u dalekom Japanu [3]. U Tokiju je 2006. japanski muški zbor od tisuću pjevača, pred 10.000 ljudi pjevao »U boj, u boj«, zbog primjera časne i samurajske smrti. To je bio rekord zbornog pjevanja u svijetu.

U mađarskom je gradu Sigetu, sve je pak podređeno i uređeno u znak sjećanja na Zrinskog, na njegovu časnu i slavnu obranu Europe od osmanlijskih osvajača. U Sigetu je predprošle godine svečano obilježena 500. obljetnica rođenja i povijesna uloga Nikole Šubića Zrinskog. A na sramotu hrvatske vlasti, na utvrdi Zrinskih ni hrvatski barijak se nije vijorio! Dapače, pri ulazu u grad lani je goste dočekivao odbačeni i podrapani hrvatski stijeg, dok se u utvrdi pod hrpom kamenja nazirao odbačen jarbol na kojem se nekoć barijak vijorio. Ponižavajuće za posjetitelje i kažnjivo za počinitelje, no tko su ti koji bi na Markovom trgu ili Pantovčaku u Zagrebu o tome razmišljali?

Je li moguće da hrvatske vlasti, političari i dužnosnici izbjegavaju Zrin zbog jednog drugog sramnog događaja o kojem lažni antifašisti šute i prikrivaju strašnu istinu? Hrvatski publicist i pravnik Darko Sagrak još je 2003. [4] u Vjesniku upozorio na tužnu obljetnicu uništenja Zrina iz vremena Drugog svjetskog rata. Pod naslovom Grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka napisao je: Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. (...) Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske.

Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske. (...) Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih ima 67 - doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika. No tu se samo simbolički radilo o partizanskoj vojsci, već se radilo o četničkom pohodu onih koji su spremno promijenili kokarde za petokrake. [5] Zainteresirani koji žele više doznati o žrtvama suludog i krvavog divljanja, mogu popis svih žrtava Zrina poimence naći u knjizi Hrvatska Kostajnica i Zrin [6].

Oni koji žele doznati kako su istrijebljene cijele Zrinske obitelji mogu naći detaljni opis mučenja i smrti svakog Zrinjana u knjizi Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja [7] sa zastrašujućim detaljima o načinu ubijanja staraca, žena i djece. Nakon pokolja i silovanja nastala je tipična sveopća vlaška pljačka i otimačina po kućama i gospodarskim zgradama. Naposljetku cijeli gradić Zrin je zapaljen, gorio je neprekidno dva dana, a zatim su zgarišta sravnjena sa zemljom. O tom strašnom zločinu vape malobrojni preživjeli i raseljeni Zrinjani, te njihovi potomci. A zločina kao da nije bilo dosta 1943., pa su nastavljeni još i poslije 1945. Oni Zrinjani koji su čudom uspjeli preživjeti paljenje Zrina, pa zatim preživjeti Križni put, suđeni su još i kasnije. Tako su Mato Feketić, Mato Maraković i Joso Kristić u lipnju 1946. osuđeni na smrt vješanjem i streljanjem. [8] No, nisu bili jedini, ukupno je 28 Zrinjana izgubilo život poslije „antifašističkog oslobođenja“. [9]

Danas u Zrinu ne živi više ni jedan jedini Hrvat! Svi su istrijebljeni ili protjerani bez prava na povratak. A Zrin je bio općinsko središte, postojala je osnovna škola, razvijala se trgovina i obrt. U školu su osim djece iz Zrina dolazila i djeca iz okolnih sela Rogulje, Lotine, Zrinjska Draga. Ta su sela pripadala općinskoj upravi u Zrinu, kao i Zrinski Brđani [10]. Zrin je bio mjesto mukotrpnog rada, ali i blagostanja. Zato je i napadnut i opljačkan od vlaško-partizanskih hordi. Preživjeli mještani danas su već vrlo rijetki, stari i raseljeni na raznim stranama svijeta, a većina ih je našla svoj dom u selu Drenje.

Već treća generacija Zrinjana u zbjegu njeguje uspomene na rodno mjesto svojih predaka. Odgovornost za šutnju o tom pokolju, pljački i progromu leži na hrvatskim političarima, ali još više na medijima koji tom događaju u slobodnoj Hrvatskoj ne posvećuju nikakvu pozornost. Da se istine iz Drugog svjetskog rata prešućuju i lažno tumače već je dobro poznato – iako je to ljudima s razumom i poštenjem nepojmljivo! Potomci zrinskih slobodnjaka, ratnika i težaka, dolaze svake godine u rujnu obilježiti tužnu obljetnicu. Tada stariji traže u šikari zarasle temelje kuća i pokazuju mlađima gdje su nekoć bila njihova obiteljska ognjišta. Fotografije dokazuju kako je Zrin bio gusto naseljeno mjesto u kojem je mačka mogla skakati s krova na krov. Danas je tu pustoš s nekoliko srpskih kuća, nažalost nepravdom niknulih na stoljetnim temeljima hrvatskih kuća.

Damir Borovčak

[1] Ante Beljo: Četnička pobuna i zločin 27. srpnja 1941. (Krug za trg, HIC, prosinac 2009.), str. 66

[2] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, Hrvatska Kostajnica 1997.

[3] Damir Borovčak emisija "Vjera u sjeni politike" (Radio Marija, 28. rujna 2008.); HKV-portal, 31. kolovoza 2009. http://hakave.org

[4] Vjesnik. 9. rujna 2009., str. 15

[5] Isto kao 1, str.60

[6] Hrvatska Kostajnica i Zrin, Društvo prijatelja Zrina, Zagreb 1992., str. 273 - 277

[7] Isto kao 2, str. 276 - 292

[8] Isto kao 2, str. 41-42

[9] Isto kao 2, str. 292

[10] Isto kao 6, str. 64