Razgovor s dr. Tomislavom Sunićem

Dr. Tomislav Sunić (www.tomsunic.info) pisac i prevoditelj, rođen je 1953. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je francuski i engleski jezik, a zatim je magistrirao međunarodnu politiku na California State University u Sacramentu. Doktorirao je 1988. političke znanosti na University of California u Santa Barbari. Bio je predavač na California State University, University of California i Juniata College u Pensilvaniji. Održao je mnogobrojna predavanja u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Kao bivši politički emigrant surađivao je s Novom Hrvatskom i Hrvatskom revijom. Nakon povratka u Hrvatsku, 1993. g., kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova RH radio je u hrvatskim veleposlanstvima u Kopenhagenu, Londonu, Bruxellesu i Alžiru. Sunić je pisac više knjiga, a svoje članke, prikaze i eseje objavljivao je u cijelom nizu publikacija, uključujući The Wall Street Journal, Le Monde i Chronicles. Nedavno mu je na engleskom objavljena knjiga Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity, što je i povod za ovaj razgovor.

Dr. Sunić, nedavno Vam je iz tiska izašla knjiga eseja Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity. Što je tema te knjige?

Knjiga je zbirka mojih eseja i prijevoda eseja Alaina de Benoista s francuskog na engleski jezik koje sam u zadnjih dvadeset godina objavio u stručnim časopisima u Americi. Glede tema, knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja; poglavlje o religijama, o Jugoslaviji, o nacional-socijalizmu, o rasama i rasizmu, o liberalizmu i komunizmu. Knjiga ima dobar predgovor poznatog profesora sociobiologije i mog dobrog kolege Kevina MacDonalda sa California State University, Long Beach. Mislim da je to dobro štivo za uvod u spoznaju ideja vodilja 20. i 21. stoljeća.

Prošle godine u Hrvatskoj je prevedena Vaša knjiga Europska nova desnica, Korijeni, ideje, mislioci. Za čitatelje kojima nije poznato što je to Europska nova desnica, odmah valja napomenuti da nije riječ o političkoj stranci, već o jednoj filozofskoj školi odnosno intelektualnoj i kulturnoj struji koja okuplja čitav niz uglednih profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi, kao i o samoj Novoj desnici?

Točno ste rekli. Nova desnica je škola ideja, mogli bi reći jedna misaona i kulturna skupina intelektualaca, a nikakva politička stranka. Riječ je prvenstveno o intelektualcima i akademicima koji ruše frojdo - marksističke mitove, mitove progresa i jednakosti i pružaju nove ideje, počevši od studija sociobiologije, pa do studija moderne poezije i filozofije. Važnost Nove desnice je ta, o čemu je dosta riječ u mojoj knjizi, što je ona uspjela sabrati masu autora, pisaca i filozofa, a čija je literatura nasilno uklonjena nakon Drugoga svjetskog rata ili je pala u zaborav. Nova desnica ističe važnost stvaranja kulturne hegemonije, jer jedino putem dobivanja i osvajanja kulturne hegemonije, bilo u medijima ili visokim školama, dobiva se u završnici i politička vlast.

U svojim radovima često naglašavate važnost metapolitike. Što se točno podrazumijeva pod pojmom «metapolitika»?

Metapolitika je politika ideja, a ne dnevna politika, kakvu mi svakodnevno gledamo. Metapolitika podrazumijeva rat sa suprotnim idejama na kulturnom planu. To je ono bitno što nedostaje hrvatskoj političkoj stvarnosti, a u čemu je ljevica puno bolje uspjela. Od ljevičara Antonia Gramscia, komu sam posvetio posebno poglavlje u svojoj knjizi, mnogi bi hrvatski desničari dosta mogli naučiti. Jedan od razloga rasula desnice i nacionalista u Hrvatskoj je činjenica da oni nisu uspjeli na idejnom i kulturnom planu ništa novog ponuditi.

Dojma sam da se u Hrvatskoj premalo interesa pridaje kulturi. Pritom ne mislim na kojekakve kvazikulturalne projekte koje financiraju porezni obveznici, a od kojih nema osobite koristi. Ne mislite li da bi se više trebalo promovirati čitanje, osobito kod mladih? Prevođenje u Hrvatskoj također nije na visokim granama, dojma sam da u tom pogledu zaostajemo ne samo za Europskom unijom, nego, primjerice, i za Srbijom?

Kada je riječ o kulturnoj hegemoniji moramo biti na čisto s jednom stvari. Ovdje nije riječ o muzejskoj kulturi ili mrtvoj kulturi. Koristim riječ „kultura“ u velikom rasponu. Kultura podrazumijeva način i stil života i poznavanje duha vremena. Tu je desnica totalno zakazala u zadnjih šezdeset godina, ne samo kod nas nego i na Zapadu. Nije dala ništa novog. Desna misao ima silnu literarnu i filozofsku baštinu, ali njeni potencijalni zagovornici u Hrvatskoj nisu tu ulogu znali odigrati. Danas jezikom, javnim govorom, visokom školstvom i stilom života gospodari isključivo ljevica i njeni liberalni izdanci. Ljevica se uspjela nametnuti modernom i proglasiti sve hrvatske desničare i nacionaliste trogloditima i provincijalcima. I to s pravom. Kod nas ne postoji jedan jedini kulturni klub gdje bi se desni nacionalisti mogli sastajati i debatirati o novim idejama i gdje bi mogli formulirati na elegantan i moderan način svoje ideje. Dokle god hrvatski nacionalisti ne shvate primat ideja u vođenju politike – nemaju šanse da dođu na vlast.

U Hrvatskoj se mnogo priča o manjku medijskih sloboda i medijskoj cenzuri. Često se pritom povlače paralele sa zapadnoeuropskim zemljama koje se uzimaju kao primjer demokracije i slobode govora. S obzirom da ste dugo godina živjeli i radili u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao bivši hrvatski diplomat prošli čitav niz europskih zemalja, možete li nam reći kakvo je stanje slobode medija u tim zemljama? Je li stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, komparirano sa zapadnoeuropskim zemljama, doista tako crno?

Zapadni liberalni sustav koristi jezičnu, krivično pravnu, psihološku, a u zadnje vrijeme i fizičku represiju koja je dovedena do akademskog savršenstva, i to puno bolje nego u komunizmu. Za razliku od komunizma, u liberalnim demokracijama građaninu je teško prepoznati osnovnu političku kategoriju: tko je politički prijatelj, a tko je politički neprijatelj. Tijekom hladnog rata liberalni sustav mogao je doduše prikriti svoju represiju i svoje brojne gospodarske slabosti stalnim projiciranjem ukupnog političkog zla na komunističkog protivnika. Zapadnjačka liberalna formula bila je jasna: pa zar se na kapitalističkom Zapadu bolje i slobodnije ne živi?! Malo oporbenjaka u sumornoj komunističkoj Jugoslaviji i Istočnoj Europi tada je uopće i pomišljalo da liberalni sustav također koristi represiju protiv svojih neistomišljenika. Neke tabu teme na Zapadu bolje je ne dirati jer možete lagano izgubiti radno mjesto, pa čak završiti i u zatvoru. Liberalno-zapadnjački mitovi veoma su jaki i sistem čini sve u svojoj moći da ih zadrži. Pogotovo se to odnosi na modernu historiografiju i na liberalnu dogmu da su svi ljudi jednaki. Za vrijeme Tuđmana u Hrvatskoj se puno slobodnije moglo govoriti o nekim temama, pogotovo glede moderne historiografije.

U dnevnome tisku svaki dan možemo čitati o brojnim korupcijskim aferama, kriminalu, kupovanju ispita, zapošljavanju na temelju obiteljskih, prijateljskih i rođačkih veza i sl. Vjerujte li da je borba protiv korupcije iskrena ili riječ o još jednoj predstavi za hrvatsku javnost?

Nemoguće je rješavati probleme s korupcijom u Hrvatskoj ako se prije toga ne učini totalna dekomunizacija sistema. Uzroci korupcije u Hrvatskoj su strukturalne naravi i oni leže u baštini titoizma. Pogledajte samo najbogatije ljude danas u Hrvatskoj. Sve su do pretežno ljudi koji su nekad bili povezani s UDBOM i bivšim jugoslavenskim sistemom.

Kao bivšem političkom emigrantu zasigurno Vam je stalo do toga da bivši komunistički zločinci kao i suradnici UDBA-e budu sankcionirani. Mislite li da je realno za očekivati da u Hrvatskoj dođe do temeljitijeg obračuna s komunističkim nasljeđem? Je li lustracija više uopće provediva u Hrvatskoj?

Odmah se postavlja pitanje kako i u kojoj mjeri pravno pokrenuti lustracije. Kojim kronološkim redom? Od 1941? Od 1945? Od 1971? Od 1991? Koje slojeve hrvatskog stanovništva i koje struke ona mora obuhvatiti? Koliko duboko ona mora zadirati? Moraju li žrtve moguće lustracije, tj. dekomunizacije, biti samo članovi bivše KPH ili, pak, njihovi pomagači - od kojih većina njih nikada nisu bili članovi KPJ ili KPH, ali koji su igrali bitnu ulogu u intelektualnom, diplomatskom i medijskom legitimiranju jugoslavenskog komunističkog terora? Želja velikog broja Hrvata za dekomunizacijom Hrvatske dobrim dijelom temelji se na rezoluciji Europskog vijeća (1481). Smatram da su to puste želje. Danas se u Europskoj uniji više govori o potrebi suzbijanja nacionalizma i desničarenja. Konačno pogledajte i pedigree aparačika Europske unije; sve od reda bivši ljubitelji Tita, Jugoslavije i samoupravljanja - kojeg danas umotavaju u rječnik o „euro-atlantskim integracijama“. Hrvatska je imala povijesnu priliku da „neutralizira“ nekoliko desetaka tisuća komunističkih kolaboratora između 1991. i 1994., no to ona nije učinila. Što postavlja automatski i pitanje o stvarnim motivima izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. Bivšim-sadašnjim hrvatskim liberal-komunistima i njihovim suradnicima u medijima, visokom školstvu i politici itekako je važno očuvati hrvatsku samostalnost. Zvuči abnormalno i kontradiktorno, no uz malo logičnog razmišljanja potpuno je ta teza ispravna. Sinekure koje danas uživaju djeca oznaša, udbaša ili enobejaca u hrvatskom javnom životu, diplomaciji i novinstvu, oni nisu mogli sanjati u bivšoj Jugoslaviji. Svi hrvatski komunisti znali su vrlo dobro da je i za najmanji putni nalog, za najmanji politički uvodnik u bivšem Večernjaku ili bivšem Vjesniku ili u udbaškoj ekspozituri ex-Tanjugu, trebalo dobiti mig Beograda.

Predmet Vašeg zanimanja u posljednje vrijeme je identitet. Mislite li da postoji realna opasnost gubitka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta? Ako Hrvatska danas-sutra uđe u Europsku uniju, smatrate li da će hrvatski političari znati na valjan način artikulirati i sačuvati hrvatske nacionalne interese?

Hrvatski identitet ovisi prvenstveno o duhu vremena na Zapadu. Dobre su vijesti da se liberalizam ruši i da njegovi mitovi padaju u vodu. Upravo kao što su se komunizam i njegova skolastika raspali prije dvadeset godina. Ovo su povijesne šanse za Hrvate koje oni trebaju znati iskoristiti. Po mom mišljenju na ovim terenima doći će do velikih promjena u narednim godinama, i to puno većih nego početkom 90. godina. Bit će to ružne promjene sa sigurnim sukobima. I da na kraju parafraziram Friedricha Nietzschea; jedino narodi sa najduljom povijesnom memorijom imat će šanse da ostanu najdulje na zemljopisnoj karti.

Davor Dijanović