Bleiburg: Hrvati su bili žrtvovani 

Nije bilo dobrog rješenja. Sva su bila manjkava. Bio je početak 1945. i vlada NDH dvojila je kako se pripremiti za – nestanak hrvatske države. Međutim, nije bilo dvojbi o ishodu rata. Bilo je jasno da će Njemačka biti poražena, a od završetka susreta saveznika u Jalti u veljači 1945. i da će nestati hrvatska država te biti uklopljena u Jugoslaviju. Postavljalo se pitanje što da se čini. Moglo se birati između pružanja otpora, što su u vrhu NDH nazivali “novom Krbavskom bitkom”, i odlaska u šume.

Drugi su željeli da se vojska i sve njihove obitelji i rodbina povuku na Zapad i potraže zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Vrh se kolebao, a stizale su i vijesti da Nijemci više ne bi mogli osigurati dodatno oružje i streljivo ako bi Hrvati odlučili ostati i boriti se. Odlučeno je da se ide na povlačenje. I tu je bilo kolebanja s obzirom na to da je dio vodstva smjerao povlačiti se prema Istri, gdje bi se eventualno mogao organizirati otpor, u neizvjesnom očekivanju da se u to umiješaju i saveznici. Vjerovalo se, naime, da će se uskoro morati sukobiti zapadne sile i Sovjeti. Četnici Draže Mihailovića već su to i napravili, kao i Rupnikovi slovenski domobrani.

Britanski dokazi

U noći sa 3. na 4. svibnja generalitet je odlučio da ipak slijedi povlačenje prema Austriji i predaja saveznicima. Memorandum je upućen i saveznicima. Sve što je slijedilo dovelo je do najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda – Bleiburga, križnih putova i smaknuća “neprijatelja”. Više od 60 godina nakon masakra, nemoguće doznati točan broj ubijenih i stradalih hrvatskih vojnika i civila. No, zna se otprilike o kojem je broju izbjeglih Hrvata bila riječ. To se, kao i opisi zbivanja tijekom svibnja 1945. na području južne Austrije, može doznati iz dostupnih zapisa i dokumenata, pretežito britanskog podrijetla. Veći dio ključnih dokumenata još uvijek nosi oznaku stroge tajnosti.

To su materijali na koje se pozivaju neki hrvatski i britanski istraživači. Te je materijale, u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća i preko tribine “Tajni britanski dokumenti i obilježena grobišta” ovih dana za javnost pripremio Ante Beljo. Prilozi sadrže dijelove ratnog dnevnika brigadira britanske vojske i zapovjednika 32. irske pješačke brigade T. P. Scotta, kao i pisma između zapovjednika britanskih snaga na jugu Austrije i talijanske pokrajine Friuli-Venezia Giulia i stožera saveznika.

U drugom dijelu materijala priložena su istovrsna pisma partizanskih zapovjednika i vojnog vrha u Beogradu. Vrh NDH, praćen stotinama tisuća civila, krenuo je početkom svibnja prema Austriji nadajući se zaštiti. Krenuli su s mnogo ranjenika, negdje se boreći, bez živežnih namirnica i vojne opskrbe. Desetak dana kasnije pokazalo se da je upravo nedostatak hrane utjecao na odluku Britanaca da se Hrvati “vrate Titu i Jugoslaviji”.

O problemima britanaca u južnoj Austriji piše i brigadir Scott: “Izviješten sam o tome da velike vojne snage Hrvata, njih oko 200.000, praćene sa 500.000 civila, prelaze austrijsku granicu iz smjera Dravograda.” Zapravo je bila riječ o ukupnom broju svih “jugo-izbjeglica”. U kolonama su bili svi njemački saveznici. Austriji i manjim dijelom Italiji primicale su se i kolone s otprilike 30.000-40.000 Srba (Nedićevi i četnici Draže Mihailovića), oko 8000 Crnogoraca pobornika nezavisnosti Crne Gore te 30.000 slovenskih domobrana. Na istom području našlo se i više od 100.000 njemačkih vojnika, pripadnika grupe Armija “E”. Probijalo se i 40.000 Kozaka s obiteljima. Oni su poslije doživjeli još težu sudbinu od Hrvata - Kozaci su, kad su ih Britanci gurnuli u Staljinove ruke, bili svi pobijeni.

Britanski vojni zapovjednici u Koruškoj bili su zapanjeni nepreglednom rijekom vojnih i civilnih izbjeglica koji su svi imali želju predati se Britancima. Manji dio, neke malobrojnije vojne formacije, propušten je. Najveća ljudska bujica zaustavljena je pred austrijskim gradićem Bleiburgom.  

Izigrao zapovjednika

Pukovniku Denysu Worrallu zapovjeđeno je 16. svibnja neka postavi britanske straže i na svojoj obali Drave. “Putem prema meni nahrupi golema rijeka ljudi, neki od njih i na konjima, nisam znao što da radim... Nagovorih ih neka posjedaju, što su i učinili... Bilo ih je na tisuće... Nisu bili neprijateljski raspoloženi, ali su bili naoružani... Htjeli su nam se predati, ali nama je bilo zapovjeđeno da im se to ne dopusti...”

Za razliku od početka svibnja, kada je savezničko zapovjedništvo bilo pripravno Hrvate tretirati kao ratne zarobljenike, sredinom svibnja dogodila se promjena i saveznici više nisu propuštali Hrvate u Austriju. Što se dogodilo? Mnogo godina poslije otkriveno je zašto su, nakon dolaska britanskog političara Mc Millana zrakoplovom u Korušku, koji je izigrao čak i vojnog zapovjednika Mediterana, britanskog feldmaršala Alexandera, stotine tisuća Hrvatapredane partizanima u ruke.

Vojni zapovjednici saveznika u svojim povjerljivim izvješćima navode zabrinutost. Nikako ne mogu primiti toliki broj izbjeglica i zarobljenika. Zalihe hrane dostatne su samo za njihove vojnike. Nadalje, govore o “vrlo agresivnom ponašanju Titovih snaga” koje su prodrle sve do Klagenfurta u jasnoj namjeri da okupiraju Korušku. Isto je i u području Trsta. Saveznički vojni vrh svoju vojsku mora pripremati za mogući sukob s Titovim snagama, možda i ruskim snagama koje vodi Tolbuhin.

Milijun izbjeglica

Hrvati i svi ostali izbjegli saveznici smetaju i nitko nema namjere organizirati brigu o njima. Tu su i stotine tisuća zarobljenih njemačkih vojnika. Savezničke snage morale su nadgledati ukupno otprilike milijun izbjeglica i zarobljenika. Kada se napokon otvore britanske ratne arhive, vrlo će vjerojatno postati jasno da je sredinom svibnja 1945., kada se dogodio potpuni zaokret u postupanju prema Hrvatima (dotad su Britanci bili dopustili čak samoformiranje velikog logora Hrvata i ostalih kod Wiktringa u blizini Klagenfurta), prihvaćena politička odluka koja je pokrenula tragediju. Odlučeno je najprije da se zadovolji Staljin te da se otprilike 40.000 Kozaka pošalje u smrt.

Nakon toga odlučeno je da se Hrvati vrate u Jugoslaviju. Saveznici su obavijestili Tita i zahtijevali primopredaju. Drugog dana, 17. svibnja 1945., šefu britanske vojne delegacije iz Kabineta maršala Jugoslavije stigao je potvrdan odgovor. “Obavjestite feldmaršala g. Aleksandera, da je Maršal Tito primio njegovu depešu od 16. maja o predaji 200.000 Jugoslavena koji se nalaze u Austriji... Maršal se slaže u potpunosti i izražava zahvalnost... napred pomenutih 200.000 preuzeće Štab III Armije kome su izdate potrebne instrukcije...”, piše u dopisu generala major Ljubo Đurić.

Britanci su mogli “očistiti palubu”, gurnuti stotine tisuća zarobljenika i civila Titu u ruke smatrajući da će tada on imati prečih problema od osvajanja Koruške. Pogodili su. Engleski su se časnici pobojali da bi u logorima s razoružanim Hrvatima mogla buknuti pobuna te su zapovjedili svojim ljudima da se posluže varkom i Hrvate “razoružaju, ali da ih ne obavijeste o njihovoj sudbini”. I u tome su uspjeli. Masakr je mogao početi.

Davor Ivanković
Večernji list