Kolika je snaga jednog običnog zagrljaja danog u pravom momentu je neopisivo i neshvatljivo dok sam istu ne osjetiš i ne doživiš da te ta snaga vodi kroz sve prepreke na koje naiđeš u životu. Sjećam se popodneva u rano proljeće '92 godine kad sam se rastao s prijateljima u seoskom kafiću i žurno otišao kući da obučem one dijelove uniforme koje je moj školski prijatelj ratujući u Tigrovima uspio sakupiti i poslati meni u Posavinu. I nije to bila neka uniforma, tek jedne maskirne hlače i majica kratkih rukava, ali nisam imao ništa bolje pa je i to „pilo vode". Prije nego li sam stigao kući na cesti sam ugledao majku i staru baku sa po jednom najlonskom vrećicom u rukama kako stoje i čekaju transport do Save pa dalje preko rijeke u Slavoniju. Ne znam kako opisati taj susret i kome je bilo teže, meni koji ih šalje u nepoznato ili njima koji mene ostavljaju u još goroj situaciji, jer počeo je otvoreni rat i jugo-armija je silom zauzela neka od hrvatskih sela. Dobro se sjećam njihovih lica u suzama, beznadni pogledi koji su od mene tražili neke odgovore ili barem tračak nade da će se nekada jednom vratiti u svoje dvorište. Nisam im mogao dati ništa od toga, samo sam kratko rekao da se ne brinu i da neće četnici uzeti ništa dok nas ima živih.(UHD91.com)

Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat mehaničara u školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima. Svršetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Kneza Borne, do hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani. Godine 1952. s lažnom putovnicom emigrira u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života. Njegov iskaz o masakru mladih učenica u Zagrebu koju mu je ispričao jedan partizanski borac, potresti će svakog, tko ima imalo osjećaja za pravdu.(J.Bogović)

„Ja s vam neću" je izraz koji smo tijekom rata koristili u pošalici kada bi nekome htjeli izraziti neko neslaganje oko nekog nebitnog pitanja, a poslije toga bi često dodali frazu „Ja ratujem sam". Danas mi se sve to čini drugačije i iste riječi bih upotrijebio u istu svrhu, samo s mnogo više ozbiljnosti i reko bih: „Ja s vama političarima neću, ja ratujem sam". Rekao bih im tako da znaju da s njima ne želim ništa zajedničko, pa niti proslavu Dana pobjede, zato jer oni režiraju tu proslavu, zato jer oni biraju ko će na nju doći, gdje će tko stati, što će tko reći i sve ostalo. Uglavnom nitko ništa ne pita one koji su najzaslužniji što uopće postoji mogućnost proslave tog dana.(uhd91.com)

Internetske stranice generala Slobodana Praljka sadrže niz zanimljivih dokumenata o zbivanjima tijekom Domovinskoga rata, od ratnih operacija oko Sunje 1991., pa sve tamo do operacije "Oluja". Kako odmiče suđenje u Haagu, tako te stranice postaju sve bogatije, pa se na njima može naći i cijeli niz svjedočanstava osoba čiji se ratni put ispresjekao na ovaj ili onaj način s ratnim putem generala Praljka. Ovoga puta za dio našeg Portala posvećen Domovinskom ratu i općenito hrvatskim žrtvama odabrali smo prenijeti iskaz Željka Vranovića, iz kojeg se između ostalog zorno vidi s kojim su se sve problemima morali nositi branitelji Sunje i okolnih mjesta, jedinoga područja koje je ostalo cijeli Domovinski rat slobodno na južnoj obali Save istočno od Siska.(mm)

U zadnjem broju Glasa Koncila od 27. lipnja 2010 na str. 10 gđa A. Tadić je objavila vijest uz podnaslov „Primjer, poticaj i opomena", kako su nakon šest i pol desetljeća na otoku Daksa, kraj Dubrovnika, u subotu 19. lipnja 2010. u prijepodnevnim satima, svoje posljednje počivalište u blagoslovljenoj grobnici dobili, posmrtni ostaci pedeset jedne osobe čiji je život na okrutan i nasilan način na tom mjestu prekinut u listopadu 1944. Predsjednik udruge „Daksa 1944/45" gospodin Mato Račević se među ostalim zahvalio vlasnicima ovog malog prekrasnog otočića, što su dopustili da tijela ovih svetih žrtava ostanu pokopana na mjestu njihovog mučeničkog stradanja, a koje su oni talko svojom žrtvom posvetili.(I.Lisac)

Poslije prošlogodišnjeg ukopa posmrtnih ostataka 29 žrtava II. svjetskog rata i poraća, ekshumiranih na sjevernoj strani makarskog Gradskog groblja Sveti Križ, a pokopanih na sami blagdan sv. Marka, 25. travnja, i ove je godine, u subotu, 12. lipnja u 10.30 sati, uoči blagdana sv. Antuna Padovanskog, Makarane zapala još jedna tužna, ali i sveta dužnost ukopa zemnih ostataka devetoro bezimenih žrtava likvidiranih od strane partizanskih ubojica najvjerojatnije u rujnu ili pak listopadu 1943., a pronađenih u Jankovom Docu - masovnoj grobnici (jednoj od mnogih) na Biokovu, koji danas pripada općini Podgora. Ekshumacija je, po pisanju novinarke Ane Dragičević, izvršena 16. lipnja 2009. na mjestu, uz samu cestu prema Sv. Juri, zvanom Staza, koje se 20 godina obilježavalo molitvom, cvijećem i svijećama.(P.Vulić)

Osjećam potrebu da nešto kažem, a nemam glasa da izustim. Osjećam potrebu da nešto napišem, a nemam riječi da se izrazim. Vrištao bih ali ne smijem... Ne smijem radi djece svoje, jer će me opet pitati jesam li ružno sanjao. Ne smijem radi ljudi jer će misliti da me je napustila nada i da su mi svi brodovi potonuli. Samo razmišljam, pa mi se u glavi vrte razne misli, da je bilo ovako ili da je bilo onako. Ne vjerujem svojim očima i svojim ušima da smo sve opet prepustili drugima. Prepustili smo drugima da odlučuju o nama, o našim sudbinama, o sudbinama naših heroja. Vrištim u sebi, pa mi vrisak dere kosti i raspara tijelo. Djeco moja nije san, sve je ovo surova java i događa se samo nama, nikome drugom, nama. (www.uhd91.com)

Noć, ista kao i svaka druga, ali opet različita. I ako različita nije nepoznata, bilo ih je i prije, a znam da će ih biti još i da će bit sve češće. Nekakav nemir u meni, i samo glumim da ne znam što se događa, jer mi je i te kako jasno, pa kolikogod odbijao sebi priznati, svjestan sam da se bude „demoni" u meni. Svjestan sam da se sve teže s tim borim i da sve češće moram smišljati svakojake razloga da izađem van iz kuće. Ne želim obitelj opterećivati s tim, ne trebaju djeca da me vide takvog. Izlazim iz kuće i hvatam hladni zimski zrak koji mi puni ono pluća što mi je ostalo. Gledam pejzaž obasjan mjesečinom na prijelazu iz zime u proljeće. Lijep je, moj , domaći.... Gledam oranice, šume u daljini, sablasne hrastove međaše i još sablasnije stare šljivike. Gledam tako i slušam tišinu.(www.uhd91.com)

Žrtvama ubijenim nakon 17. travnja 1945. od strane partizana nakon njihova ulaska i „oslobođenja" Đakova, odalo je počast oko 300 sudionika komemoracije održane njima u spomen 18. travnja u Ruševu, malom selu između Đakova i Požege, udaljenom oko 40 km od Đakova. U ruševskoj crkvi svetu misu za nasilno ubijene nedužne Đakovčane i druge žrtve na svršetku Drugog svjetskog rata, predvodio je mons. Luka Marijanović, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu u koncelebraciji s ruševskim župnikom Milanom Klobučarom i nekolicinom svećenika iz Đakova. Mons. Marijanović je naglasio: „Želimo se prisjetiti svojih očeva i djedova, koji su ovdje u Ruševu mučki pobijeni i tako postali žrtvama komunističkog terora. Vi dobro znate kako su toga i susljednih dana srpske snage, odnosno prerušeni četnici, i jugo-komunističke partizanske snage likvidirale tri stotine Đakovčana, odreda obrazovanih, uglednih i imućnih ljudi, kojima je jedina krivnja bila ta što su bili ili Hrvati, Nijemci, Mađari i neki drugi naši sugrađani, ili jednostavnije rečeno, što nisu bili Srbi, a borili su se za svoju vjeru, svoj dom i svoju domovinu."(S.R.Šola, P.Šola)

Dragi tata, prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio. Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.(pollitika.com)

Udruga Hrvatska domovinska vojska 1941.-1945. podružnica iz Splita je 21.10., u duhu svog djelovanja, organizirala posjet još jednom mjestu pogubljenja civilnih žrtava od partizanske ruke na Daksi. I ovaj posjet smatram ne samo iskazivanjem pijeteta ubijenima već i hodočašćem, a i uživanjem u ljepoti krajolika naše Južne Hrvatske. Kod Stona smo se zaustavili na mjestu pogibije dvaju mladih branitelja na kojem su postavljene dvije natpisne ploče. Na tom mjestu je u spašavanju svog suborca Ivice Vuco poginuo već jednom ranije ranjeni Goran Kliškić. Za obojicu nije bilo spasa. Zapalili smo svijeće i pomolili se s mislima na tadašnju veliku bol njihovih roditelja. Veliki broj građana uopće ne zna gdje je Daksa i što se je na njoj događalo. Za vrijeme komunizma se je o tim događajima samo šaptalo. Nakon osamostaljenja se zbog ratnih zbivanja i zbog stalnog pokušaja većine naših političara pa i predsjednika države prikazivanjem svih komunističkih zločina kao opravdanim i nevažnim malo o tome upoznavalo javnost.(M.Ivanišević)

Prenosimo iz Glasa Koncila zanimljiv tekst koji baca dodatno svjetlo na zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svijetskog rata, odnosno o odnosima između Ante Pavelića i ustaša s jedne strane, i Katoličke Crkve s druge strane. Tekst u nastavku ove odnose poglavito opisuje prateći mnogobrojne kontakte svećenika Vilima Cecelje, za kojeg će nadbiskup Stepinac na svom montiranom suđenju reći: "Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala". Tekst koji prenosimo je drugi nastavak feljtona "Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac" , a rubrika feljtoni sa mnogim vrlo zanimljivim i vrijednim sadržajima na stranicama Portala Glasa Koncila može se naći ovdje.(mm)

28. rujna, u najgledanijoj političkoj emisiji Federalne TV «60 minuta» (BiH-Federacije), urednika Bakira Hadžiomerovića objavljen je prilog o početku rata u BiH između Bošnjaka i Hrvata. U tom prilogu novinara Damira Kaletovića izrijekom se kaže da je rat počeo 26. siječnja 1993. godine napadom Armije BiH na hrvatsko selo Dusina u zeničkoj općini kada je masakrirano 10 civila, od toga jedan Srbin koji se sklonio zajedno sa suprugom u tom selu (bila je to VII. muslimanska brdska brigada čijim drugim bataljunom je zapovijedao Šerif Patković zvani geler, danas ministar branitelja….?). Dakle, neistina-laž je da je rat počeo sredinom travnja napadom na Ahmiće. Svi novinari koji rade priloge za tu emisiju su odreda Bošnjaci-Muslimani. Ovaj članak ali i čitavu emisiju trebali bi dobro pregledati 'zagovornici' hrvatske agresije na BiH, redom: Mesić, Pusićka, Kajin, Manolić, Banac, Bilandžić, i kolumnisti tipa Denisa Kuljiša.(D.Kalafatić)

"Žene svjedoci" – Inicijativa ženskih humanitarnih nevladinih udruga Zagreb, Hrvatska - još je 2005. godine uputila otvoreno pismo Međunarodnom sudu u Haagu, Predsjedniku Vijeća Europe a osobno i haškoj tužiteljici Carli del Ponte. U popratnom pismu tužiteljicu su zamolile da ih primi kako bi mogle osobnim a i pismenim dokazima svjedočiti o agresiji i obrani u Domovinskom ratu. Nitko kao žene, majke, sestre nisu više mogle svjedočiti o stradanjima. Bile su prisutne u svakom kutku Domovine, zbrinjavale hrvatske i bošnjačke izbjeglice, putovale po svijetu tražeći pomoć i govoreći istinu. Stoga su smatrale da treba glasno i javno dignuti glas protiv neutemeljene optužnice za "udruženi zločinački pothvat" koja je podignuta u Haagu protiv naših generala. To je bilo doba najžešće hajke na Antu Gotovinu, a i na Hrvatsku općenito. Nikada od bivše tužiteljice nisu dobile nikakav odgovor. Pismo su proslijedile i na više adresa međunarodnih institucija za ljudska prava. Od domaćih organizacija za ljudska prava ( kao Babe, Centar Vesne Teršelić i dr.) znale su sa velikom vjerojatnošću da neće dobiti podršku, niti da će sama inicijativa, iako prenesena, izazvati bilo kakav medijski interes u Hrvatskoj. Ipak još i danas se nadaju da će pravda pobijediti. Ne žele vjerovati da je cijeli svijet sazdan na interesu, da zakulisne igre velikih i moćnih određuju sudbinu malih naroda. Netko je možda u tom okrutnom svijetu čuo njihove molbe i vapaje za istinom. Žrtve se ne mogu vratiti, ali im se mora vratiti dostojanstvo. U nastavku otvoreno pismo donosimo u cjelosti.(hkv)

Otvaram vam svoje srce... srce ranjeno patnjama moje Hrvatske, srce okovano nepravdom i lažima... ponižavano i gaženo ... srce ispunjeno tugom, razočaranjem, boli ... sputano... ali kuca. Kuca i svakim svojim otkucajem ispunjava cijelo moje biće neizrecivim ponosom ... neopisiv osjećaj...(www.uhd91.com)