Ima jedna stina u nidrima Knina, na njon stig vijori i s buron se bori. Ima jedna stina - tu je od davnina, pogled mi je žedan pa je jutron gledan, i nikon je nedan, i nikon je nedan.(A.N.Tadić)

Svi oni koji iz kontinentalne Hrvatske putuju starom cestom Zagreb-Split u Turnju prolaze pokraj jedinstvene atrakcije. Radi se o postavu vojne opreme i oružja što uključuje topove, haubice, tenkove, pa čak i jedan rashodovani Mig-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Jednom riječju, pravi doživljaj za djecu koja se do mile volje mogu penjati po desetcima tona teškim primjercima oružja s kojima je vođen Domovinski rat. Odraslima, pogotovo sudionicima Domovinskog rata, ovo će sigurno biti podsjetnik na dane kada se kovala hrvatska nezavisnost i suverenost i kada Hrvatska nikada nije bila jača. S druge strane ceste nalazi se spomenik poginulim hrvatskim braniteljima s ispisanim imenima uz koji svatko može zapaliti svijeću i pomoliti se.(mm)

Da te mogu pismom zvati, ja bi piva život cili. Da se barem opet vrati, vrime kad smo sritni bili. Da te mogu pismom zvati, ja bi piva, ne bi staja. Da se stara ljubav vrati, ne bi pismi bilo kraja.(Klapa Maslina)

Zajednica hrvatskih udruga u Istri organizira obilježavanje 90.obljetnice spaljivanja Narodnog doma u Puli 13. srpnja 1920. Predavanje o tom povijesnom događaju održat će prof.dr.Branimir Crljenko, u petak 16. srpnja 2010. u 19 sati u prostorima Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva "Krasna zemljo", Carrarina 7, u Puli (u neposrednoj blizini nekadašnjeg Narodnog doma - danas HGK i Porezne uprave).Izdvajamo: "Na dan 13. srpnja 1920. godine je u Puli, koja je od Talijana bila okupirana nakon završetka Prvog svjetskog rata, zapaljen hrvatski Narodni dom, mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava u tom gradu. Bio je to, tih davnih dana, jedan u nizu nasrtaja na institucionalne oblike hrvatskog samoorganiziranja u Istri (a i šire) koje su talijanski šovinisti željeli u što kraćem vremenu razoriti i uništiti kako bi nestala sva „... stožerna mjesta čuvanja hrvatskog etničkog tkiva Istre...". Iako su progoni svega hrvatskog započeli odmah nakon dolaska talijanske vojske koncem 1918. godine, 13. srpnja 1920. simbolizira početak hrvatskog holokausta u Istri. "

U zadnjem desetljeću 15. stoljeća Hrvatsko je Kraljevstvo s juga i istoka, od Dunava do rijeke Cetine, bilo okruženo osvajačkom ratnom silom Osmanlijskog Carstva. Već je odavna propalo Srpsko Carstvo porazom srpske vojske na Kosovu polju 1389. godine, osvajanjem posljednjih utvrđenih gradova i pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića 1463. pada pod tursku vlast i Bosansko Kraljevstvo. Hrvatske granice brani hrvatsko plemstvo i slabe snage ugarsko-hrvatskoga kralja. Sve veće turske vojske upadaju u dubinu prostora hrvatskih zemalja, pljačkajući i paleći zemlju, naselja i gradove. Jedan od takvih turskih napada dogodio se ljeti 1491. godine i završio je velikim porazom turskih akinđžija u klancima Vrpila, nedaleko od Korenice. U taj je pohod poslao Turke Jakub-paša, novi turski upravitelj Bosanskog pašaluka. Da bi se osvetio, Jakub-paša odmah počinje pripremati novi napad na zemlje Hrvata. Cijele 1492. godine u Varešu kuje nova oružja, mačeve i sablje, noževe i helebarde. Mjeseca srpnja 1493. podiže se sjajno opremljena turska vojska na novu pljačku po Hrvatskoj.(http://hr-mucenici.hbk.hr)

Premda je Drugi svjetski rat završio u svibnju 1945., rat protiv hrvatskog naroda nastavio se i u poraću. Nastavilo se s borbom na ostvarenju velikosrpskog plana, koji je bio i ostao dobro poznat svim Hravtima, osim nekim bivšim i sadašnji političarima i balkanskim „vizionarima" u Hrvatskoj. Režimi, ljudi i taktike su se mijenjale, ali velikosrpski cilj je ostao isti. Čini se da Hrvati (ili barem jedan oveći broj) pate od sindroma tučene žene te se nikako ne daju otkinuti iz „zagrljaja" partnera koji im se već odavno „uvukao pod kožu" i terorizira ih. O prilikama u Hrvatskoj u poraću svjedoči i izvješće nepoznatog autora iz Hrvatske, koje je u Americi primio slavni hrvatski umjetnik Ivan Meštrović. Stari Meštar, koji je i sam nekoć bio pobornik hrvatsko-srpskog jedinstva, popratio je dopis iz domovine pismom uredništvu Zajedničara, glasila Hrvatske bratske zajednice u Americi, uz zamolbu da ga objave i upozore svoje članove i čitatelje o prilikama u Hrvatskoj. Zamijetiti je da Meštar u svom pismu govori o „srpsko-hrvatskim nesuglasicama", premda je zasigurno svjestan da to nisu nikave „nesuglasnice" već brutalan velikosrpski imperijalizam. Valjda čuva nadu da se ipak može naći kakva-takva suglasnost između Hrvata i Srba. Mogućnost takve „suglasnosti" najbolje je došla do izražaja tokom Domovinskog rata. To svjedoče Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić...(A.Čuvalo)

Krvava događanja 1903. god. u Hrvatskoj, odjeknula su širom svijeta, u prvom redu među Hrvatima u Americi. Hrvati Chicaga su se okupili 21. svibnja 1903., da bi digli zajednčki glas protiv progona, dali podršku narodu i prikupili pomoć za progonjene. Lokalne češke novine Denni Hlasatel /Dnevni glasnik/ donio je o tom okupljanju slijedeće izvješće. "Gotovo četiri stotine jedrih Hrvata sastalo se u dvorani na križanju Center Ave. i 18. ulice da bi protestirali protiv razuzdane vladavine mađarske vlade i njezina vjernog sluge, pogubnog Khuena-Hedervarya u Hrvatskoj. Tamošnje prilike su poznate našem narodu iz novinskih izvješća. Prijeki sud je danas uveden u mnogim gradovima. Vojnici pucaju u narod bez milosrđa i uhićeni su nemilosrdno osuđivani na vješanje. Ovo je nagrada Hrvatima za njihovu obranu cara i njegove vladavine 1848. od ovih istih Mađara, koji ih danas tlače, samo zato što brane svoja prava koja su im po zakonu dana. U Austro-Ugarskoj nema prava i, kako neki hrvatski student izreče: „Dokle kozačko kopito ne udari po bečkom glavnom trgu dotle neće biti prava za Slavene u Austriji." [Napomena. Primorski pravaš Erasmon Barčić je negdje 1880-tih izjavio u saboru: "Dokle rusko kozačko kopito ne zazveči na bečkim pločnicima, dotle ne bude ni sreće ni slobode za narode naše monarhije!"](A.Čuvalo)

Jedna od istaknutih značajki hrvatske nacionalne umjetnosti može se pronaći ma slavnoj Paškoj čipki. Izuzetno precizan i neumoran rad suncem oprženih žena s hrvatskog otoka Paga bio je izuzetno cijenjen kod europske aristokracije. Austrijska carica Marija Terezija (1717.-1780.), posjetila je otok Pag isključivo stoga da se upozna s čipkaricama i njihovom umjetnosti. Nakon toga pozvala je tri od njih da stalno rade na carskom dvoru u Beču. Neke od najstarijih hrvatskih čipki, koje potječu iz 16. stoljeća, mogu se razgledati u Benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru.Vidjeti Hrvatska narodna umjetnost.

U povodu Dana planeta Zemlje, poštovane čitatelje Portala HKV-a želim obavijestiti da je na Hrvatskom geološkom institutu, Sachsova 2, Zagreb, postavljena geološka izložba, kojom se na stručan i znanstveno popularan način predstavlja petrografsko, mineraloško i paleontološko bogatstvo Republike Hrvatske. Naša zemlja geološki je vrlo sadržajna i raznolika, a izgrađuju ju raznovrsne stijene nastale od prekambrija do kvartara, koje „čuvaju tajnu" povijesti stvaranja domovinskog terena dugu više od 600 milijuna godina. Ove stijene vrlo su značajne i u znanstvenom rasvjetljavanju geološke evolucije planeta Zemlje: geodinamske, tektonske, paleogeografske, paleontološke, petrološke, sedimentološke, paleoklimatske, ali i u mnogim drugim geoznanstvenim disciplinama. U postavi izložbe eksponati su grupirani prema paleogeografskim cijelinama, a izložba sadržava 232 izloška stijena, fosila i minerala koji predstavljaju presjek geologije Hrvatske. (dr.sc. M.Belak)

Vrlo su zanimljive naivne umjetnice, zvane slamarke, iz Tavankuta (kao i iz Subotice), bunjevačke Hrvatice iz Bačke, na zapadu Vojvodine. Ime slamarke izvedeno je iz riječi slama. Te umjetnice tkaju slamu za svoje prekrasne i poetske opise njihovog života na salašu, maloj oazi s kućicom na beskrajnoj panonskoj zlatnoj ravnici punoj žita, s nekoliko stabala.

Na Internetu smo naišli na jedan mali biser s vizurom Pariza. Radi se o tehnički odlično izvedenoj panorami glavnog grada Francuske s pogledom od skoro 360 stupnjeva. Oni koji će slijediti ovu poveznicu, www.paris-26-gigapixels.com, neka to ne čine ako nemaju barem desetak minuta slobodnoga vremena. Naime, 26 gigapiksela je zaista jako, jako puno, tako da se panorama jednog od najromantičnijih gradova na svijetu može proučavati satima do zadnje pojedinosti. Odmah nam pada na pamet kako bi nešto slično bilo zgodno napraviti i s hrvatskim gradovima ili krajolicima. Ima li možda dragovoljaca da tako nešto slično postavimo na Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća? Uz reportaže koje imamo to bi sigurno bio pun pogodak.(mm)

Svake godine u svijetu se proizvede velik broj filmova. A ipak svatko od nas može na prste jedne ruke nabrojati one koji nam mijenjaju život i način na koji ga osjećamo. Jedan od takvih filmova je „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music“) iz 1965. godine u kojem glume Julie Andrews i Christopher Plummer. Priča je to o obiteljskim vrijednostima i ljudskim idealima, o ljubavi između muškarca i žene, o roditeljskoj ljubavi i ljubavi prema domovini za koju se spremno podnosi žrtva. Film je snimljen prema autobiografiji Marie Auguste von Trapp, a priča je, vjerujem, svima poznata: umirovljeni pomorski časnik nestale k.u.k. monarhije, nakon smrti supruge živi sam s djecom na imanju blizu Salzburga. Kao guvernantu zapošljava mladu Mariju Kutscher, novakinju iz obližnjeg benediktinskog samostana. Stega i spontanost, glazba, dječji nestašluci i fin kućni odgoj, rađanje ljubavi između muškarca i žene, te bijeg iz nacističke Austrije teme su filma. Malo tko međutim zna da postoji i autobiografija Georga von Trappa i da je taj najodlikovaniji podmornički kapetan propale Monarhije rođen i školovan u Hrvatskoj, gdje je upoznao i svoju prvu suprugu, i gdje mu je rođeno prvo troje djece. Priča o njihovu susretu i ljubavi ujedno je međutim i priča o dva važna monarhijska središta: mornaričke Pule i trgovačko-industrijske Rijeke.(A.Rešetar)

S internetskih stranica www.hrvatskipravoslavci.com donosimo članak Dražena Stjepandića u kojem otkriva tajne osobnog dnevnika Nikole Tesle, odnosno daje odgovor na pitanje zašto ga Beograd uporno skriva od očiju javnosti. "Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!“

Duboka religiozna dinamika iz koje su nastali križarski pokreti dovela je do nastanka redovnika – vitezova. Nastala su tri velika viteška reda: Ivanovci, Templari i Njemački red. Osim triju redovničkih zavjeta obvezali su se služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te da će štititi sveta mjesta protiv nevjernika. „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“ poznati još kao „Vitezovi Templari“ ili samo „Templari“, osnovani su od strane osmorice francuskih vitezova 1118. godine. Prepoznatljivi su bili po crnom ogrtaču s crvenim križem na prsima. Prvobitno središte reda bilo je u blizini mjesta gdje je nekada stajao Salomonov hram, „Templum Salomonis“, po kojemu su i dobili ime. Osnovani su s ciljem da bi pomogli u obrani novog Jeruzalemskog kraljevstva od okolnih muslimana kao i da bi štitili sve brojnije hodočasnike koji su pristizali u Svetu Zemlju nakon oslobođenja.(D.Patafta)

Vlado Cigić rođen je u Dobrkovićima, općina Široki Brijeg, 21. kolovoza 1946. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Širokom Brijegu gdje je i maturirao 1965. godine. Na Prirodno – matematičkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je matematiku 1969. godine. Na istom fakultetu je magistrirao 1977. obranivši magistarsku radnju: "Formacije konačnih grupa". Godine 1981/82. boravio je na Mathematiches Institut der Universität Heildelberg, gdje je pod vodstvom profesora Zvonimira Janka uradio disetraciju "Jedan općenit teorem o projektivnim ravninama konačnog reda s primjenom na projektivne ravnine reda 15". Ovu je disertaciju obranio na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Znanstveno područje Vlade Cigića bile su konačne grupe i konačna geometrija.

Prvi spomen igranja šaha u Hrvatskoj potječe iz 14. stoljeća, točnije iz 1385. godine iz grada Zadra. Thomas Hyde, engleski orijentalist iz 17. stoljeća putovao je kroz Hrvatsku i spomenuo da se 1650. igrao dopisni šah između Hrvata i mletačkih trgovaca, točnije između građana Dubrovnikai mletačkih trgovaca. To je najstarije spominjanje dopisnog šaha u povijesti. Ta se činjenica može pronaći u njegovoj knjizi "De ludis orientalibus" (O istočnim igrama), objavljenoj na latinskom jeziku 1694.

Prvi film u Zagrebu bio je snimljen 1912. Mnogo je zanimljivih crtanih (animiranih) filmova stvoreno u okviru Zagrebačke škole animiranog filma. Dušan Vukotić sa svojim Oscarom kojeg je dobio 1962. za animirani film Surogat, stvoren u Zagrebu. Iz Oscarom nagrađenog filma Dušana Vukotića Surogat, koji je otvorio nove smjerove u povijesti svjetske animacije.

12. studenoga 2009. u domu HOZ-a JAZOVKA u Zagrebu u Prečkom održan je hrvatski spomen susret o 306. obljetnici mučeničke smrti Ivana Antuna Zrinskog, zadnjega sina veličanstvene loze knezova Šubića Zrinskih. Zadušnu molitvu predvodio je o. Vjekoslav Lasić, a spomen besjedu održao je Branimir Petener, pročelnik Hrvatskog Obrambenog Reda. Predavanje o Ivanu Antunu Zrinskom te njegovom cijeloživotnom zatočeništvuu od strane bečkog dvora i stoga najtragičnijem hrvatskom mučeniku, vrlo je poučno i za današnja hrvatsko-EU-ropska vremena. Vjerojatno još ni danas nitko od političara u Hrvatskoj ne poznaje tu tragičnu istinu. Hrvatska je javnost također ne poznaje, a gotovo je sigurno još manje poznata medijskim izvjestiteljima i urednicima, s obzirom da se na takve događaje u pravilu medijski izvjestitelji uopće ne odazivaju. Stoga besjedu o Ivanu Antunu Zrinskom prenosimo u cijelosti, kako bi se barem malo proširila svijest o hrvatskoj prešućenoj i zaboravljenoj tragediji vjekovne borbe za goli opstanak. (D.Borovčak)

Neke od najistaknutijih svjetskih enciklopedija sadrže pogrješke u prikazu hrvatskog glagoljskog pisma, Za ilustraciju razmotrimo samo britansku Encyclopedia Britannica. U njoj se tvrdi da hrvatsko nacionalno pismo nema ligatura. Postoji, međutim, stotine njih u rukopisnim knjigama (i njihovim ostatcima) sačuvanim iz 13. do 16. stoljeća. Druga je pogrješka navod da zlatno razdoblje hrvatskog glagoljaštva pada u 16. i 17. stoljeće, što bi trebalo prepraviti u 12.-16. stoljeće. !6. stoljeće već predstavlja početak pada tog pisma, što je usko povezano s otomanskim zaposjedanjem velikih dijelova Hrvatske, i posljedično, s ogromnim materijalnim osiromašenjem Hrvata.

U Hrvatskoj se mogu posjetiti mnoga mjesta s glagoljskim spomenicima: Stalna Izložba glagoljice u Rijeci, koju toplo preporučamo. Pripremili su ju akademik Branko Fučić i prof. Vanda Ekl; a nalazi se na adresi: Dolac 1, u blizini Korza u središtu grada. Radno vrijeme: 10-13, 18-20, svakim danom osim nedjelje i ponedjeljka). Aleja glagoljaša koja povezuje središta gradova Roč i Hum na sjeveru Istre (7 km). Preporučujemo posjet selu Bernobići pokraj Huma, u kojem postoji Glagoljski lapidarij. Ne propustite razgledati Roč i Hum – najmanji grad na svijetu!

Postoji opće mišljenje, pa čak i stručnjaka, da je posljednje slovo hrvatske glagoljice Jus. To, međutim, nije točno. Postoji (barem) još jedno slovo koje dolazi nakon Jus, a to je Jest - je (kako ga je sricao George de Sorbonne). To potvrđuje deset važnih abecedarija hrvatske glagoljice (prema njima glagoljica ima 33 - 34 slova)

Sricanje glagoljaških slova zapisao je, zajedno s odgovarajućim brojčanim vrijednostima, George d'Esclavonie (Juraj iz Slavonije, ~1355.-1416.), glagoljaški svećenik i sveučilišni profesor na sveučilištu Sorbonne u Parizu (njegovi se rukopisi čuvaju u Državnoj knjižnici u Toursu u Francuskoj. U popratnom je tekstu napisao: Istud alphabetum est Chrawaticum –Ovo je hrvatska abeceda).

Srednjovjekovne crkvene predstave prikazivale su se u hrvatskim gradovima i gradićima na trgovima ispred crkava, baš kao i u Zapadnoj Europi. Prve svjetovne drame prikazivane su u Zagrebu i Vukovaru već u 14. stoljeću (na hrvatskom jeziku, pisane latinicom). Neke od najstarijih didaskalija (upute za pozornicu) pisanih glagoljicom potječu s otoka Pašmana kod Zadra.

Njujorški misal, 1400.-1410. napisan je na području Zadra ili Like-Krbave, sada je u posjedu knjižnice Pierpont Morgan Library iz New Yorka. Ponovno ga je tiskao izdavač Otto Sagner Verlag (München) 1977. s uvodom Henrika Birnbauma (SAD). Podrijetlo: Zadar ili područje Lika-Krbava. Frederick North, šesti Earl of Guilford (1766.-1827.), sa svojom knjiškom etiketom; njegova prodaja, Evans, 1830., kupio Thorpe za Sir Thomasa Phillipsa. Nadmetao se na aukciji sa Sir Fredericom Maddenom, koji je radio za British Museum.

Glagoljaško pismo predstavlja vjerojatno najzanimljiviji spomenik kulture Hrvatske. Naše glagoljaške knjige (pisane i tiskane) raštrkane su po mnogim državnim knjižnicama i muzejima diljem svijeta, u čak 26 država, u otprilike 60 gradova izvan Hrvatske: 1. Austrija: Beč, Innsbruck, Schwarzau, Linz, Güssing, Graz 2. Bosna i Hercegovina: Sarajevo (Zemaljski muzej), Fojnica (Muzej franjevačkog samostana), Posušje (Grac), Humac (Franjevački muzej), Banja Luka (Muzej Bosanske krajine), Livno, i neighbokolica Jajca (otkriveno 1996.).3. Bugarska: Sofija 4. Češka: Prag, Sazava...

Tisuće knjiga bilo je tiskano na hrvatskoj glagoljici, neke i na hrvatskoj ćirilici tijekom minulih stoljeća. Tiskanju mnogih od njih velikodušno su pomogli hrvatski protestanti koji su bili aktivni u Wittenbergu i Urachu u Njemačkoj u 16. stoljeću. Između 1561. i 1565. tiskano je tridesetak knjiga u nakladi od 25.000 primjeraka, od kojih je 300 sačuvano. Na naslovnoj stranici Glagoljaškog katekizma kojeg je pripremio hrvatski glagoljaški svećenik Stipan Konzul iz Istre, a koji je tiskan u njemačkom gradu Tübingenu 1561. eksplicitno stoji da je napisan na Crobatischen Sprach (hrvatski jezik). Zanimljivo je da je nekoliko izdanja bilo tiskano za Talijane koji su živjeli u Istri (naravno, na talijanskom jeziku, latinicom).

1591. je talijanski učenjak Angelo Rocca (osnivač knjižnice Angelica u Rimu) napisao knjigu u koju je uključeno glagoljaško pismo (A. Rocca: Biblioteca Apostolica Vaticana a Sixto V... translata, Roma, 1591: Alfabeto glagolitico). Mavro Orbini, hrvatski povjesničar i benediktinski svećenik je u svojoj Il regno de gli Slavi, objavljenoj u Pesaru 1601., dao opis i tablicu hrvatske glagoljice (zvane Buchuiza) i ćirilice (zvane Chiuriliza). No, mora se biti vrlo oprezan s tumačenjem sadržaja te knjige (vidjeti [Gavran, IV]). Spomenimo usput da je on izdao i Ljetopis popa Dukljanina, jedan od najstarijih hrvatskih književnih djela i historiografskih kronika, koji potječe iz 12. stoljeća. Orbinijeva druga djela u svezi povijesti Bugara predstavljaju početak moderne historiografije tog naroda.