Završne riječi na suđenju generalima Gotovini, Čermaku i Markaču u Haagu izazvale su dudekovsko čuđenje u lokalnom domovinskome mnijenju. Što nam to radi gospon haaški tužitelj? Nije li ga sram tvrditi da smo svi mi ratni zločinci? Ili barem svi oni koji nisu prihvatili i javno podržali nauk gospona tužitelja. To što gospon tužitelj tvrdi da su predsjednik države Tuđman i ministar obrane Šušak bili vođe zajedničkoga zločinačkog pothvata Oluje, istog onog koji mi ovdje lokalno slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nama dudekima nije osobito važno. Ljudi su mrtvi, nisu 'v reštu', ne moramo im plaćati obranu novcem poreznih obveznika. A da se baš energično zatraži, mogli bismo ih osuditi sami, posthumno. Da sebe ekskulpiramo kod gospona tužitelja. Ali ako može, na proljeće, da ne kolidira s onim danima kad vijemo barjake po Kninu i kunemo se u veliku pobjedu koju nam nitko ne može oduzeti. I svakako bi trebalo izbjeći jesen, da ne kolidira s onim danima kad palimo svijeće u spomen zločina u Vukovaru, obilježavamo godišnjice napada na Dubrovnik, Osijek, Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik... To i kod dudeka razbudi sjećanja. Mogli bi posumnjati da možda sve to ipak nije bilo djelo odmetnutih srpskih naoružanih civila, kako kaže gospon tužitelj.(V.Starešina,Lider)

Za bolju Hrvatsku! - to mora biti temeljni politički slogan, borbeni poklič ili ratnički uzvik koji će povezivati hrvatski blok u nastupu na sljedećim izborima. To je poruka koja će motivirati biračko tijelo, jer govori o onome što svi priželjkuju. Ali da bismo ostvarili Bolju Hrvatsku, jer ova nije dobra, trebamo se dobro pripremiti. Vlast se ne dobiva dobrim programima, nekakvim projektima, intelektualnim debata, „čistim rukama" i tvrdnjom kako smo „mi dobri, a oni lopovi". Treba se znati boriti za svakog birača i jednostavno, pametno i uvjerljivo prenijeti mu osnovne poruke – što želimo učiniti i kako ćemo njegov život i život njegove djece učiniti boljim. Bez obzira što je hrvatski blok razjedinjen, naivan, često nesposoban, nezreo, pun raznih čudnih likova i veličina, treba naći zajednički nazivnik i predstavljati onaj drugi i drugačiji put koji Hrvatskoj treba, da bi bili bolja Hrvatska. Ne treba razmišljati o trećem putu, jer SDP i ovaj HDZ predstavljaju isti put, isti svjetonazor, način razmišljanja i djelovanja. Razlikuju se samo u sastavima momčadi.(P.Grkčević)

Dužnost nam je obilježiti 7. rujna, što je 19. obljetnica značajnog datuma, 7. rujna 1991., poslije kojega se svi sukobi, nasilja, osobito oružana i ljudske žrtve, te rušenja imovine na teritoriju Hrvatske tijekom Domovinskog rata, uvrštavaju u režim međunarodnog sukoba. Taj datum nije označen u našem kalendaru kao što je označen Dan državnosti 25. lipnja, Dan Domovinske zahvalnosti 5. kolovoza i Dan neovisnosti 8. listopada. Međutim, 7. rujna je dan ugrađen u našu opstojnost, a razlog leži u tom što sadržaj događaja vezan uz taj datum, utječe na postupke u vođenju hrvatske politike danas i sada. Potvrdu toga nalazimo u činjenici da je međunarodno priznanje Hrvatske bio složen proces, rasčlanjen u tri faze.(I.Lisac)

Da naši novci nekamo drugdje tečeju, dragi moj porezni obvezniče, to ne može nitko pošten u Hrvatskoj poreći. Samo, zabavili su vas same sobom, pa o tome ni ne stignete razmišljati. Prisjetite se samo ratnih godina i broja prognanih Hrvata iz Herceg-Bosne. Također, i bosanskih i hercegovačkih muslimana, koje smo na isti način udomili. U Hrvatskoj tada boravi i do milijun prognanih osoba. I sve ih hrani domovinska i iseljena Hrvatska. Međunarodna zajednica ima drugoga posla. I gotovo nemamo prihoda od turizma. Hrvatskoj su domaće izdajice i JNA oduzeli njezino oružje za općenarodnu obranu, mora ga ponovno nabavljati sama, a svijet, Ujedinjeni narodi, međunarodna zajednica – uvodi embargo na uvoz oružja u Hrvatsku. Rat svesrpski protuhrvatski traje, trećina Hrvatske je okupirana, ranjenika je sve više... Hrvatska živi bez točkica, bez redova za kavu, toaletni papir, nema vožnje par-nepar, benzina ima i kruha ima. Ima i novaca! Dug države je neznatan.(S.Šešelj,HS)

Započevši sa ovom školskom godinom u općini Tar-Vabriga talijanski će jezik biti obvezan školski predmet. Ova se odluka općinskih vlasti opravdava tobožnjom «primjenom ravnopravnosti hrvatskog i talijanskog jezika» i ne smije se promatrati samostalno i izdvojeno iz cjelokupne političke i društvene stvarnosti koja nam se u Istri događa od osamostaljenja Hrvatske države, jer ako bi se gledalo na taj način onda bi se moglo upasti u zamku koje nam podvaljuje IDSova protuhrvatska vlast.Istina je bitno drugačija: pod krinkom suživota, dobrosusjedskih odnosa, tolerantnosti, multikulture i ostalih ispraznih fraza provodi se sustavno i dobro organizirano potalijančivanje svega što talijansko nije. Ističe se kako je velik dio stanovništva te općine talijansko, a pogledamo li prezime osobe koja je navedenu odluku obrazložila (Radoicovich) vidjeti ćemo što nas ustvari čeka, potalijančivanje!!!(HČSP Pula)

Dok su domaći Srbi na području takozvane Krajine ne samo protjerali 'komšije' Hrvate - 'Krajinu' (č)etnički temeljito očistili - oni su i hrvatske bogomolje sravnili sa zemljom smatrajući da se Hrvati nikad više neće vratiti. Simbol toga zločinačkog pothvata bilo je do temelja spaljeno selo Kijevo i crkva svetog Mihovila, najprije raketirana iz zrakoplova a nakon toga još i minirana do temelja. Od prelijepe crkve ostao je tek kamen na kamenu. Za razliku od domaćih Srba, nakon 'Oluje' hrvatski je vojnik s puškom u ruci čuvao pravoslavnu crkvu u Kninu u blizini koje je stajala spaljena katolička crkva svetog Ante; razorena u vrijeme kad u Kninu nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Slušajući jučer notorne besmislice izrečene od haaških tužitelja čovjek bi mogao zaključiti kako u takozvanom Južnom sektoru uopće nije ni bilo Srpske vojske Krajine (SVK); kao da su u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu itd. boravili tek nedužni srpski civili, žene, 'starčad i nejač. Stvar je ipak nešto drugačija.(D.Kalafatić)

Već sada smo propustili nekoliko šansi da su se prije lokalnih izbora na glasačkom listiću mogla naći dopisana dva pitanja: jeste li za golf-terene, te jeste li za ulazak u EU. Šanse su nepovratno izgubljene, kao što su i sredstva za bilo koji referendum čije nepostojanje može biti kobno po ekološki i uopće ekonomski trenutak nekog područja. Sam naziv Zakona o golfu otkriva nam zapravo neekološki karakter neke države, te bi takav izričito trebao nositi naziv Zakon o gospodarenju krajobrazem. Ako imamo u vidu važnost sporta za civilizaciju, pošteno i razumno bi bilo da onda postoje i drugi zakoni koji se tiču ostalih sportova koji bi bili pojedinačno (ili skupno) detaljno obrađeni (u jednom povećem zakonu). Nevjerojatna je činjenica da se Zakon o golfu kvalificira kao "nacionalni interes" jer nacije u većoj mjeri ne čine bogati pojedinci stranih nacija, već se onda radi od interesima multinacionalnih kompanija, a to je nešto drugo i nimalo ne obvezuje RH za razliku od nužnog očuvanja krajobraza koje je obveza po Ustavu RH i ostalim zakonima. To znači da je Zakon o golfu svojim postojanjem kontradikto ran u samom naslovu jer ne zaštićuje golf kao sport, već dugoročno ruinira krajobraz.(Đ.Bašić)

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor ponovo je začuđena, skoro i uvrijeđena. WB, svjetska banka nad bankama, izrekla je svoj sud o mjerama njezine Vlade, odnosno prosudbu njezinog rada i uspješnosti. Začudo, Jadranka nije inkasirala pohvale, ni pojedinačno niti u zbroju, naime, suma nekoliko minusa još uvijek, osim u Hrvatskoj, ne daje prečesto plus. Gđa. Kosor nije znala ''tko je to potpisao''. To je kao bilo bitno, kao i popis mjera koje WB nije zatražila od nje, što će reći od ''nas'', a koje ona nije zato ni mogla provesti. Jer da su oni to tražili, i potpisali, sigurno bi Jadranka već to provela, jer domaće se zadaće rade, a ona je bila odlična učenica, jedna od bezbrojnih u nas.(S.Šuba)

Reagiranje »Lažni antifašizam« (NL, 6. kolovoza), Mile Biondića predsjednika UHDDR Rijeka, nakon Predraga Lucića («Klanje kroz gusto granje«, NL, 6. kolovoza o.g.), držeći da nije riječ o prikrivanju povijesnih činjenica, otklonio je Mihajlo Milošević prilogom »Bezrazložan napad na novinara Nevena Šantića« koji, dopuštajući i neku »dlaku u jajetu«, susljedno ostaje čvrsto pri tezi da »Spomenik antifašizmu prkosi poraženim ideologijama i režimima« (NL, 18. kolovoza). Potvrdu Šantićeve teze, zastajući više na folklornoj strani srbačkoga skupa, još jednom, posvjedočuje i razgovor predsjednika Ive Josipovića (»Dodik je ispunio sve što mi je obećao«, NL, 28. kolovoza). Međutim, polazeći od narodnog (»Ako laže koza, ne laže roga«) te stekliškog načela (»Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice»), valja odgovoriti: kome i kako, doista, prkosi rečeni »spomenik antifašizmu«? Naime, glede priče o i oko »ustanka u Srbu«, koji se od početka miksao u retorci partizansko-antifašističke i četničko-fašističke ideologije, valja poći tragom elementarnih činjenica i, s tim u svezi, objektivnih zapažanja i prosudbi.(I.Biondić)

...Da kojim slučajem u Rakitju kod Samobora među pripadnicima zemunskog klana nije došlo do krvavog obračuna i to između naturaliziranog hrvatskog državljanina Sretka Kalinića i Miloša Simovića, zasigurno bi ta dvojica profesionalnih ubojica iz srbijanskog podzemlja i dalje predstavljali opasnost građanima naše 'sigurne' metropole. A u naš glavni grad, izgleda, može svatko doći kad god mu se prohtije a da ga nitko, pa ni policija, ne pita kako se zove niti provjerava što u Zagrebu radi; i to tjednima, mjesecima!? Dodajmo k' tome da su upravo te, 'zemunske zveri' u Srbiji osuđene na dugogodišnje kazne zbog ubojstva srpskog premijera, Zorana Đinđića, ali i niza drugih ubojstava i pljački, pa su sigurno utočište od 'stroge srbijanske pravde' našli upravo u hrvatskom Zagrebu...(D.Kalafatić)

Fra Petar je fin, njegovanog lica, gotovo ulickan, a Zver je nalik okrutnom ubojici iz američkih filmova B-produkcije. Susreću se na stranicama Jutarnjeg lista. Katolički svećenik, rimski student, istančani intelektualac kraj četničkog specijalca s atavističkim refleksom hajdučkog nasljeđa, usavršavanog u okrutnoj školi srpske mafije. Kako da ne plane iskra, kako da ne prostruji fluid!? Mnogom vjernom čitatelju JUL-a u ovom sparnom kolovozu sigurno su zadrhtale ruke od grješnog uzbuđenja. Zasvjetlucale oči, zalepršali leptirići, zasvirala frula od Triglava do Vardara. Ili, kako bi Ante Tomić rekao:'' Zanimljivo je kako svaki utor tu lijepo liježe u bravu.''(D.Pešorda)

„Našli se na diplomatskom skupu poslije Oluje, jedan do drugog, papinski nuncij i britanski veleposlanik u Hrvatskoj. Papinski nuncij poželio je čuti britansku viziju hrvatske budućnosti pa je priupitao veleposlanika kako vidi Hrvatsku za 20 godina. Ostao je osupnut odgovorom: „Za 20 godina Hrvatske neće biti". Tako piše briljantna politička analitičarka Višnja Starešina u poslovnom tjedniku Lider u kolovozu 2010. godine. To se sve lijepo uklapa u sve ono što smo čuli ovog ljeta od proslave u Srbu do bezobrazluka Zorana Pusića, uz svakodnevne slične tekstove u Jutarnjem listu.Dok se mi bojimo da ćemo izgubiti državu, za njih je to gotova stvar.(P.Grkčević)

Donosimo tekst domoljubne pjesme "Knin - grad je ponositi" autorice Biljane Barković, koja progovara o herojskim danima vojno-redarstvene akcije "Oluja" i ponosnim imenima koja su obilježila herojsku povijest hrvatskog naroda, kao i našeg kraljevskog grada Knina.

U Hrvatskoj se sve češće govori i piše o političkoj ljevici i desnici. Valjda stoga što se bliže izbori. Lavovski dio toga intelektualnog posla obavljaju vitezovi WAZ-ova i Styrijina novinstva. U njemu se oni, bilo da govore izravno ili neizravno, jedni s drugima vragometno nadmeću. Svatko na svom bunjištu. U Magazinu, tjednom prilogu Jutarnjega lista, tobožnji ljevičari; u Obzoru, tjedniku Večernjega lista, tobožnji desničari. Borilišta i honorare osiguravaju europski gospodari. Eurohrvati u tomu vide samo plemenitu svrhu: političku prosvjetu svojih etnički začahurenih sunarodnjaka.(B.Tolić)

Globus od 20. kolovoza 2010., slično drugim izdanjima EPH (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija) i nekim jugonostalgičarskim niskotiražnim balkanskim tiskovinama (Novosti, Slobodna Bosna, Danas) poklanja čak četiri stranice Snježani Kordić kako bi ona reklamirala vlastitu knjigu Jezik i nacionalizam (Zagreb 2010). Autoricu Globus predstavlja i kao znanstvenicu "briljantne karijere" s uspjesima prije svega u Njemačkoj. Činjenice su ipak malčice drugačije. Kordićeva već godinama ne radi u struci, pa ni kao obična lektorica bilo kojega jezika, barem ne u Njemačkoj. Ovdje je naime njezina "znanost" prepoznata kao prozelitsko ideologiziranje, onkraj bilo koje suvisle jezikoslovne teorije. Nije prošla ni njezina priča da je u Hrvatskoj "progonjena na jezičnoj osnovi", e da bi joj stoga Nijemci, mislila je, dali azil, pa posljedično i kakvu profesuru za "srpskohrvatski jezik".(Z.Pandžić)

Riječ je o jednom od četiri stotine sačuvanih pisama Antuna Vrančića (1504.-1573.) očito najvećeg hrvatskog diplomata svih vremena. Uputio ga je godine 1559. Hasan-begu Sandžaku Hatvanskom. Vrijedi ga citirati in extenso (prijevod s latinskoga V. Vratovića, verzal F.B.):"Velemožni gospodine, susjede naš poštovani, pozdravljam Vas i nudim svoju naklonost. Veoma su mi bila mila pisma Vaše Velemožnosti, kojima ste mi pokazali naklonost Vašeg dobrog susjedstva, a ponajviše zbog toga što smo bliski jer pripadamo našem hrvatskom narodu, u kojem se ponosim što sam i ja rođen, a iz njega je potekla i Vaša Velemožnost. Pa ako nam ništa ne može jednako biti drago kao da uživamo - ako nam je palo u dio da posjedujemo neke pripadnike našega roda - u njihovu dobrom i željenom susjedstvu, to bismo barem htjeli shvatiti i osjetiti u prvom redu kod Vaše Velemožnosti, čije bi ne samo srodstvo po hrvatskom rodu, nego i blizina samog mjesta bilo mnogo draže kad bismo prema onoj našoj želji, čije ostvarenje žarko očekujemo od Vašeg prijateljstva, mogli uživati u uzajamnom dobrom prijateljstvu..."(F.Baras)